Svi su bili jedinstveni u ocjeni: European Championships München 2022 je bio potpuni uspjeh. To ne kažu samo sportašice i sportaši, već i ljubitelji sporta. Emocionalne slike, sjajno raspoloženje, izvrsna sportska borilišta i euforični natjecatelji koji su se pobrinuli za izvanredne sportske rezultate.

Ovaj sportski event u bavarskoj prijestolnici je funkcionirao. Zašto onda ne razmišljati u malo većim dimenzijama u Njemačkoj? Zašto se ne natjecati (ponovno) za organizaciju Olimpijskih igara? Donosimo odgovore na najvažnija pitanja.

Olimpijske igre, ali koje Igre?

Radi se prvenstveno o Ljetnim olimpijskim igrama 2036. One bi se održale točno 100 godina nakon nacističkih igara u Berlinu, odnosno Zimskih olimpijskih igara u Garmisch-Partenkirchenu. S tom idejom očijuka i njemački predsjednik Međunarodnog olimpijskog odbora (IOC) Thomas Bach. U Parizu se Ljetne igre održavaju 2024., 2028. u Los Angelesu, a 2032 u Brisbaneu.

Postoji teoretski i mogućnost kandidature za organizaciju Zimskih olimpijskih igara 2030. ili 2034. Zimske igre je već „dobila“ Italija (Milano i Cortina d’Ampezzo). Već se javilo nekoliko kandidata za organizaciju Igara 2030., među njima je favorit japanski Sapporo, ali još ništa nije odlučeno. Predsjednik Njemačkog olimpijskog i sportskog odbora (DOSB) Thomas Weikert je rekao kako bi kandidatura za 2030. stigla – prerano. I on zna da je nakon brojnih neuspješnih njemačkih kandidatura potrebna najbolja moguća priprema za sudjelovanje u kandidacijskom procesu.

Zašto u Njemačkoj nakon 1972. nisu organizirane Olimpijske igre?

Od 1986. je bilo ukupno sedam kandidatura, ali Njemačka je svih sedam puta ostala bez Olimpijskih igara. Inicijativa Rhein-Ruhr za 2032. je propala već u preliminarnoj fazi IOC-a. Na koncu je pobijedio Brisbane.

Postojale su ideje da se München natječe za domaćinstvo Zimskih igara 2022., odnosno Hamburg za Ljetne igre 2024. Ali oba puta je otpor građana bio prevelik. Sve više ljudi je naime kritično prema takvim gigantskim sportskim događajima – pa i zbog brojnih skandala. Na primjer u redovima IOC-a. Stanovništvo je skeptično i zbog slučajevima kupovine glasova onih ljudi koji odlučuju o domaćinstvu. Ili zbog slučajeva dopinga. A u posljednje vrijeme i zbog sigurnosnih razloga. Priča se puno o ogromnim troškovima organizacije koje moraju snositi gradovi koji organiziraju Igre. A u kontekstu klimatskih promjena postavljaju se i važna ekološka pitanja, pogotovo u kontekstu Zimskih igara.

Razlika između European Championships i Olimpijskih igara?

Postoje velike razlike, pogotovo po pitanju dimenzija samog natjecanja. Najveća razlika: IOC definira pravila, zajedno sa svojim premium-sponzorima, a ne grad domaćin. U Münchenu su se istovremeno vodile sportske bitke u devet različitih sportova. U usporedbi s Olimpijskim igrama, to je malo obiteljsko okupljanje. Oko 4700 sportašica i sportaša koristilo je infrastrukturu koja je bila napravljena već za Olimpijske igre 1972. Posjetitelji su neka natjecanja mogli pratiti besplatno.

European Championships Munich 2022 koštao je 130 milijuna eura, sudeći po navodima na službenoj web-stranici. 100 milijuna od te svote su, svatko po trećinu, preuzeli Grad München, savezna zemlja Bavarska I SR Njemačka. Preostalih 30 milijuna je utrženo preko marketinga, prodaje medijskih prava i ulaznica. Sve u svemu visoka svota, ali ne pretjerano visoka.

Olimpijske i Paraolimpijske igre „progutaju” puno veće svote, radi se o dvoznamenkastim milijardskim iznosima – troškovi organizacije Ljetnih igara u Tokiju 2020. iznosili su primjerice više od 15 milijardi američkih dolara. Nacionalni olimpijski odbor je „pokrio“ 6,7 milijardi dolara. Vlada regije Tokio je preuzela 6,6 milijardi. A japanska vlada 2,1 milijardi. IOC je po vlastitim navodima u zatvaranju financijske konstrukcije sudjelovao s 1,9 milijardi dolara. Na Ljetnim igrama u Tokiju sudjelovalo je 11.000 sportašica i sportaša iz cijelog svijeta, odnosno više od dva puta nego u Münchenu.

Prilikom organizacije Olimpijskih igara nije dovoljno samo izgraditi sportska borilišta. Mora se podići i smještajne kapacitete. I u Njemačkoj bi, pa čak i u samom Münchenu, u slučaju da se dobije pravo domaćinstva, trebalo izgraditi nove objekte. Brojni primjeri iz svijeta pokazuju da većina tih objekata nije održiva. Gradovi domaćini poput Pyeongchang iz ničega su napravili staze na primjer za bob ili sanjkanje, borilišta koja se nakon toga slabo ili nikako koristilo. Takozvane „bijele slonove“, kako ih se obično naziva.

Koji su preduvjeti za gradove domaćine?

Cijeli niz. U Olimpijskoj povelji IOC sam definira sva pravila po pitanju organizacije Igara. IOC od gradova koji se natječu za domaćinstvo zahtijeva da ta pravila prihvate bez pogovora i bez iznimke – a osim toga se potpisuje i odgovarajući ugovor “Host City” u kojem je sve detaljno precizirano. Te se ugovore često kritizira, njima je naime definirano da sve rizike preuzimaju organizacijski odbori Olimpijskih igara. A profiti odlaze IOC-u, baš kao i gotovo sva prava, na primjer  po pitanu dobavljača ili prodaje licenci.

Samo IOC može otkazati održavanje Igara, a novac koji se zaradi preko Olimpijskih igara, mora se uložiti u organizaciju nekih novih Igara. Infrastrukturu i sigurnosni koncept se mora financirati iz javnih sredstava, dakle poreznih prihoda. IOC osim toga zahtijeva porezne olakšice ili čak oslobađanje od plaćanja poreza u zemlji domaćinu. Na Europskom prvenstvu nije bilo nikakvih poreznih olakšica za organizatora. Drugim riječima: novac je ostao u Münchenu i regiji.

Kako IOC zarađuje novac?

Međunarodni olimpijski odbor gotovo kompletne prihode ostvaruje preko prodaje TV-prava za velike sportske događaje – odnosno preko sponzora. Po vlastitim navodima IOC je u poslovnim godinama 2017. do 2020./2021. Ostvario ukupne prihode od oko 7,6 milijardi američkih dolara. Više od 60% te svote odlazi na prodaju medijskih prava. 90% svojih prihoda IOC ulaže u sportaše i sportske organizacije, odnosno pojedine sportske saveze koji su jednim dijelom praktički ovisni o tom novcu.

Pratite nas i na Facebooku, preko Twittera, na Youtubeu, kao i na Instagramu