Nedjelja je i otkucava podne na crkvi svetog Petra u bonnskoj četvrti Villich. Misa je upravo završena, a crkvena pomoćnica Halina Gola (na naslovnoj fotografiji) obnavlja svijeće na oltaru. Posjetitelji izlaze iz crkve koja je zaštićen spomenik kulture. Danas ih je stotinjak, manje nego inače. Prije svega se djeca jedva mogu vidjeti - djelom je razlog što su upravo jesenski školski praznici, pa su i mnogi mališani nekamo otputovali s roditeljima.

Na izlazu stoje Julian Pitzen i Michael Hildebrand, dva mladića u bijelim odorama. Ministranti dijele župni letak vjernicima i pitamo ih da li ih veseli služiti crkvi. Naravno, objašnjava Julian Pitzen. Njemu je 21 godina i preko dana radi, dok uvečer studira elektrotehniku. Ali nedjeljom se angažira u crkvi. Zašto? Jednostavno me to veseli, kaže. Prije svega ga još uvijek privlače brojni izleti koji se organiziraju za ministrante, ali i on primjećuje kako je sve manje mladih u crkvi.

"Naš" župnik i "oni drugi"

Na kraju iz crkve izlazi i župnik Michael Dörr. Pedesetak mu je godina i sa svojom krunom na proćelavoj glavi i blagim smiješkom prije izgleda kao nekakav redovnik. I on se rukuje sa župljanima i oprašta se od posjetitelja crkve. Ukupno u Villichu ima oko 3.600 članova župe i sretni su što imaju takvog župnika. Prije svega ističu njegovu čovječnost i skromnost. "Potpuno je drugačiji nego neki drugi crkveni dostojanstvenici", dodaje Beate Roll.

Ona je zadužena za skrb prvopričesnika i svima je jasno što misli kad kaže "neki drugi" u Katoličkoj crkvi. Jer i župljani svaki dan moraju slušati o rasipnosti biskupa iz Limburga, Franz-Petera Tebartz-van Elsta koji je dao izgraditi biskupsku rezidenciju koja je koštala preko 30 milijuna eura. Štoviše, mediji ne prestaju pisati o raskoši i skupim automobilima nekih drugih njemačkih biskupa. "Naravno da razgovaramo o biskupu iz Limburga. Kada bi on bio naš biskup, ja mu ne bih odlazila na misu. To jednostavno ne ide!", konstatira Beate Roll.

To njeno mišljenje dijele mnogi župljani, ali se i ova angažirana vjernica tješi: "Crnih ovaca ima svugdje, i u gospodarstvu i na žalost i u crkvi." Ali tu je onda i kraj raspravama, jer župljani ne žele "svoju" crkvu trpati u isti koš s takvim slučajevima. Mnogi i dalje aktivno djeluju u crkvenoj zajednici tako da čak i župnik Dörr priznaje: "Ponekad ne možete vjerovati, što oni sve čine." Naravno, sve bez plaće i ikakve naknade.

"Župljani čine čuda"

Tako priča kako je za Novu godinu posjetio tamošnji starački dom i sreo neke svoje članice župe koje su već posjetile dom i pomagale starcima pri objedu: "I to čak na praznik!" Jedna od tih članica župe je Ilsa Stodollik koja nam objašnjava kako u starački dom uvijek odlazi nedjeljom, od osam do podneva. Ako žele, vozi starce u crkvu na misu, a nakon toga im pomaže pri jelu. Doduše, to čini samo "ako moj muž želi sudjelovati. Naime, onda on kuha umjesto mene", objašnjava i smije se.

Kao što je i papa Franjo nekoliko puta naglasio, zapravo je taj duh zajedništva najvažniji dio crkve i on spaja i župljane Villicha. Mnogima se čini kako su dužni učiniti i više nego samo da dolaze na misu nedjeljom. To je zasluga i župnika Dörra i njegovog angažmana. On nije samo zadužen za crkvu sv. Petra, nego za još dvije crkve jer i njegovoj župi nedostaje osoblja. Ali njegovo glavno "službeno vozilo" je - bicikl.

"Mnogi misle da mi, župnici živimo ugodnim životom i 'radimo' samo nedjeljom", smije se Dörr. Ali preko tjedna su obično krstitke, a onda su tu i bolesnička pomazanja i pogrebi. Utorkom, srijedom i četvrtkom također služi misu, a makar teoretski može otići i na ljetni odmor kao i svaki drugi zaposlenik, priznaje kako "za to nema mnogo vremena". Ove godine je izvan župe bio jedva dva tjedna.

Bogatstvo? Gdje je tu bogatstvo?

Župnik nam objašnjava kako je onda ponedjeljak slobodan dan za suradnike njegove župe, ali i to samo ako nema nekih drugih obaveza: "Neke obitelji silom žele održati pogreb baš u ponedjeljak." U tim slučajevima onda opet župnik mora moliti orguljaša i ostale članove crkve da uskoče.

O rastrošnosti biskupa iz Limburga i bogatstvu i imutku koji navodno posjeduje Crkva, župnik radije ne želi govoriti. U njegovoj, kao i u mnogim drugim župama u Njemačkoj, u pravilu od toga nema ni traga. Čak i ako mu u crkvi vise vjerske slike i umjetnine drevnih majstora vrijedne milijune, on pak nadugačko mora obrazlagati svaki izdatak - i nipošto nije sigurno da će biti odobren.

Umjesto toga, može biti sretan što sad, u nedjelju poslije podne u svom uredu ima malo mira i vremena za sebe. Sad je i njegova tajnica na odmoru pa ipak mora prije toga i u njen ured gdje telefonska sekretarica pokazuje kako ga čeka jedna poruka. Na jednom od zemljišta koje pripada župi je netko iskrcao smeće, netko to treba ukloniti. I to izgleda kao dokaz kako imutak ne vodi sreći, a župnik Dörr uzdiše i briše poruku: "O tome ću se pobrinuti sutra."