Hedvig Skirgard je Šveđanka koja se bavi lingvistikom i u Leipzig je došla na postdoktorski studij. Kod liječnika je morala ići samo nekoliko mjeseci nakon dolaska u Njemačku, no to iskustvo joj je zadalo muke.

„Moj liječnik mi je preporučio nekoliko specijalista. Kontaktirala sam ih koristeći Google prevoditelj i malo njemačkog jezika koji sam naučila“, priča ova Šveđanka. Kada je upitala može li netko s njom razgovarati na engleskom, dobila je negativan odgovor. 

Rečeno joj je da ne postoje ni usluge prevođenja, na što joj je jedan specijalist predložio da dovede prijatelja ili člana obitelji za prevođenje. „To nije bilo moguće, nemam obitelj ovdje, a nisam imala ni prijatelja kojeg bih mogla povesti na tako intiman medicinski razgovor.“

Najčudnija stvar, prisjeća se, bio je dojam da liječnici nisu znali što učiniti kad ne dijele isti jezik s pacijentom. 

„Zar sam ja prva imigrantkinja u ovom gradu koja prolazi medicinski zahvat bez naprednog znanja njemačkog jezika? Sigurno nisam.“ I doista: Savezni zavod za statistiku Njemačke je 2023. utvrdio da oko 15 posto ljudi koji žive u Njemačkoj kod kuće ne govori pretežno njemački jezik. 

Ipak malo je sustava koji podržavaju zdravstvene radnike u radu s pacijentima koji ne govore njemački, a mnogi liječnici nisu ni svjesni da takvi sustavi uopće postoje.

Kako je u drugim zemljama 

U svibnju su na konferenciji Njemačke liječničke komore liječnici glasali za dvije rezolucije koje zahtijevaju besplatne profesionalne usluge prevođenja, s obzirom na to da im nedostatak takvih usluga otežava rad. „Svakodnevno liječimo pacijente čiji materinji jezik nije njemački“, stoji u jednoj od rezolucija. „Često je komunikacija moguća samo uz pomoć obitelji ili kolega iz medicinske struke, njegovatelja ili službenog osoblja. Ovakvo neprofesionalno posredovanje u jeziku opterećuje ne samo prevoditelja, već i medicinski tim i pacijente, te otežava postavljanje dijagnoze ili odgovarajuće liječenje“, navodi se dalje. 

Takve usluge nisu nova ideja. U drugim europskim zemljama zdravstveni sustav mora naći zajednički jezik s pacijentom, a ne obrnuto. 

U Skirgardinoj rodnoj Švedskoj postoji centraliziran sustav koji omogućuje liječnicima zakazati telefonski razgovor s prevoditeljem ako imaju pacijenta koji ne govori švedski. 

U Norveškoj pacijenti imaju zakonsko pravo dobiti informacije o svom zdravstvenom stanju i liječenju na jeziku koji razumiju, dok je irska zdravstvena služba izdala smjernice za liječnike o tome kako pronaći prevoditelje. 

U Njemačkoj su liječnici i pacijenti često prepušteni sami sebi. Ponekad se oslanjaju na dobrotvorne organizacije i volontere poput „Komunikacija u medicinskim okruženjima“ te sveučilišne grupe iz Leipziga koje organiziraju prevođenje za liječničke preglede, uglavnom za izbjeglice i potražitelje azila. 

„Nas koriste za popunjavanje praznina u prevođenju koje bi trebalo profesionalno obavljati i plaćati“, kaže za DW Paulina iz „Komunikacije u medicinskim okruženjima“. „Ali vidimo da praznina postoji jer država, osiguravajuća društva, liječničke ordinacije i bolnice ne preuzimaju odgovornost za troškove.“ 

„Zgodan dodatak“ ili „nužnost“? 

Koalicijska vlada kancelara Olafa Scholza svjesna je ovog problema i u koalicijskom ugovoru iz 2021. obećala je da će javno zdravstveno osiguranje pokrivati troškove prevođenja. No, do sada se to još nije dogodilo, a u međuvremenu se vlada i raspala.

Bernd Meyer, profesor interkulturalne komunikacije na Sveučilištu u Mainzu, proučavao je teme jezika, integracije i kulture dugi niz godina i koautor je knjige o preporukama za korištenje jezika u javnim institucijama. Pozvan je prošle godine u Bundestag da objasni zašto je ova mjera nužna. 

„Svi kažu da je ovo problem i da ga treba riješiti“, objašnjava Majer za DW. „Ali postoji problem u političkoj implementaciji.“ Iako tvrdi da bi pružanje ovakvih usluga bilo relativno jeftino u usporedbi s ukupnim troškovima zdravstvenog sustava, zaključuje da je koalicija odlučila smatrati prevođenje „zgodnim dodatkom", a ne „nužnošću“. 

Njemačka kao višejezično društvo 

Njemačka nastoji privući kvalificiranu radnu snagu. Prema Institutu za ekonomiju Njemačke (IW), oko 570.000 radnih mjesta nije moglo biti popunjeno u 2023. godini, što predstavlja problem za tvrtke.

Naravno, neki bi rekli da je službeni jezik njemački i da svatko tko živi ovdje jednostavno mora naučiti njemački. „Slažem se, to je točno. Ali kada netko dođe iz Kenije i prvog mjeseca slomi kost, zar bi mu trebalo pomoći tek nakon završetka intenzivnog tečaja njemačkog?“, pita se Skirgard. Napominje: „Ako Njemačka želi biti zemlja koja privlači kvalificirane imigrante, tada prevođenje može biti nužnost, a ne samo lijep dodatak.“ 

Kako istraživači poput Meyera često ističu, realnost je da je Njemačka višejezično društvo. Mnogi ljudi godinama žive rijetko govoreći njemački. 

Tijekom istraživanja u jednoj bolnici, Meyer je sreo šezdesetogodišnjeg portugalskog pacijenta s infarktom, koji je imao slabo znanje njemačkog, a više od 30 godina radio je u njemačkoj klaonici. „On je svakodnevno nosio svinje, a navečer odlazio u portugalski društveni klub i gledao nogomet“, rekao je. „Jednostavno nije imao puno kontakta s Nijemcima. Zašto bi? Njegov život bio je dobar. Nikada nije imao razlog učiti njemački.“

Iako je kao lingvistica Skirgard naučila njemački tijekom četiri godine boravka u zemlji, rijetko ga koristi na svom poslu na sveučilištu gdje radi. „Može se reći da je to loše i da ne bi trebalo biti tako, i potpuno razumijem takvo stajalište“, priča ona. „Ali to je realnost i moramo se nositi s onim što se događa.“