„Silke, 49 godina, komparatistica književnosti, 20 godina znanstvenog rada, 4 monografije, 58 stručnih članaka". Ovaj Tweet je amo jedan od onih koji su se pod #IchBinHannah ovih dana pojavili na Twitteru i u kojima znanstvenici diljem njemačke svjedoče o svojim iskustvima koja se kreću između znanstvenog istraživanja i socijalne pomoći.

Privremeni radni ugovori, istraživanje uz socijalnu pomoć, česte selidbe i poslije 12 godina privremenih ugovora – kraj: zabrana zapošljavanja.To je sudbina istraživača i znanstvenika koji u Njemačkoj ne nađu stalno radno mjesto. A ona su izuzetno rijetka. 87 posto znanstvenog kadra je prema službenim statistikama 2019. bilo zaposleno na određeno vrijeme.

Zakon o zapošljavanju znanstvenika na određeno vrijeme

Zakonski temelj za ovakav rad stvoren je 2007. kada je donesen novi zakon. On predviđa gornju vremensku granicu obnavljanja ugovora "znanstvenom i umjetničkom osoblju” na određeno vrijeme na njemačkim visokoškolskim ustanovama. Ukupno 12 godina neko može raditi na određeno vrijeme i to šest godina prije stjecanja doktorske titule i šest godina poslije toga.

Namjera zakona je bila da okonča praksu beskonačnog rada na određeno vrijeme.

„To je, naravno, pošlo naopako”, kaže dr Kristin Eichhorn, docentica književnosti sa Sveučilišta u Paderbornu. Dr. Amrei Bahr koja je doktorirala filozofiju i povjesničar dr Sebastian Kubon su s Kristinom Eichhorn pokrenuli nalog na Twitteru #IchbinHannah, kao odgovor na jedan video Saveznog ministarstva za prosvjetu.

Na tom videu fiktivna doktorandica Hannah objašnjava ugovore na određeno vrijeme. Tu se tvrdi da se Hannah zahvaljujući ugovorima na određeno vrijeme može usavršavati "a da ne blokira sustav”. To je naljutilo znanstveni kadar koji živi i radi u neizvjesnosti. U međuvremenu je video povučen sa stranice ministarstva. Kristina Eichhorn kaže: "Po našoj akciji možete vidjeti, da je zakon doveo do suprotnog rezultata: sada se uopće više ne zapošljava”.

Od prekarnog rada do zabrane zapošljavanja

„Znanstveni radnici često do svog petog životnog desetljeća ne znaju hoće trajno ostati u znanosti”, kaže Eichhorn. Ni ona do sada nije dobila stalno zaposlenje: „Imam ugovor do kraja rujna”. Njenih 12 godina ističe 2022. Zapravo je već ove godine istekao rok, ali su ga zbog pandemije produžili jednu godinu. „Jedina perspektiva je mjesto profesora, a šanse za tako nešto su male. U nekim oblastima ima 200 kandidata za jedno mjesto”, kaže ona.

Dr Klaus Reinhardt je, na primjer, morao nakon 12 godina cijelu godinu dobivati pomoć za nezaposlene i da se suoči s neizvjesnom budućnošću prije nego što je dobio mjesto profesora na Tehničkom sveučilištu Dresden.

Prednosti rada na određeno

Savezni zavod za statistiku je za godinu 2019. označio preko 400.000 osoba kao „znanstveni i umjetnički kadar” na njemačkim sveučilištima. Oko 180.000 njih je pisalo doktorate. Mada je i sam imao problema s ovakvim sustavom, profesor Reinhardt ne smatra da je vremensko ograničenje ugovora u znanstvenom sektoru principijelan problem.

Upravo za ljude na doktorskim studijima oni imaju smisla, jer mnogi poslije stjecanja doktorske titule ne ostaju na sveučilištu. To potvrđuje i jedan izvještaj za 2021. prema kojem polovina novopečenih doktora znanosti odlazi sa sveučilišta u prvoj godini nakon stjecanja titule.

Šanse na tržištu rada su dobre – deset godina poslije stjecanja zvanja, nezaposlenost među doktorima znanosti je između jedan i dva posto. Trenutno je Klaus Reinhardt jedini stalno zaposleni znanstvenik na svojoj katedri.

Uvjeti za znanstveni rad u Europi

Klaus Reinhardt je tijekom svoje znanstvene karijere radio i u Velikoj Britaniji na Sveučilištu u Sheffieldu: „Kod njih je sustav potpuno različit. Tamo se studij plaća. Ako žele stvoriti novo radno mjesto, povećaju broj studenata, otvarajući, na primjer, novi studijski smjer”.

Britanske statistike pokazuju da je na sveučilištima na Otoku 2018. i 2019. godine bilo čak 50 posto stalno zaposlenih.

„Mjere štednje su u međuvremenu na sve strane. Njemačka specifičnost je gornja vremenska granica za rad na određeno vrijeme. U drugim zemljama možete tako raditi do mirovine. To nije lijepo, ali barem ne morate biti isključeni iz sustava”, kaže Kristin Eichhorn. Ona smatra da je glavni problem način financiranja njemačkih sveučilišta.

Njemačka savezna vlada i pokrajine osiguravaju novac za osnovno funkcioniranje. To pokriva svega 50 posto proračuna sveučilišta. Ostatak se mora osigurati aplikacijama za projektna sredstva kod Njemačke istraživačke zajednice (DFG) koja je najveći dodatni financijer istraživanja na njemačkim sveučilištima.

Često aplikacije moraju napisati i predati osobno znanstvenici, time su u direktnom konkurentskom odnosu s ostalim sveučilišnim kolegama. S obzirom na to da su takva sredstva povezana s vremenski ograničenim projektima i radna mjesta su na određeno vrijeme. U drugim zemljama je slično.

Ipak, Njemačka u usporedbi s njima izdvaja velika sredstva za sveučilišta. Za godinu 2019. ta suma je iznosila 19 milijardi eura. Budžet za istraživanje je po obimu četvrti na svijetu.

Više novca za osnovne potrebe?

Kako bi poslije obrane doktorske teze bilo omogućeno više zapošljavanja u oblastima s trajnim zadacima na predavanjima i vježbama, potrebno je znatno povećanje financijskih sredstava namijenjenih osnovnom funkcioniranju, smatra Kristin Eichhorn. Nadležna ministarstva brane postojeće zakonsko rješenje tvrdeći da je vremensko ograničenje ugovora u mnogim slučajevima opravdano.

Prema tom tumačenju zakonski se ne propisuje rad na određeno vrijeme jer su sveučilišta slobodna da sama stvore stalna radna mjesta. Gdje da nađu novac za ta nova radna mjesta, to nikome nije jasno.

Po svemu sudeći, uvjeti rada na njemačkim sveučilištima vjerojatno se neće mijenjati tako skoro.