U sporu oko iranskog atomskog programa zapadne zemlje koriste različita diplomatska i druga sredstva pritiska na vlasti u Teheranu. Ujedinjeni narodi su donijeli rezoluciju kojom je zabranjem uvoz određenih roba u Iran, a američkim je firmama primjerice zabranjeno bilo kakvo poslovanje s iranskim poduzećima. Za američke proizvode važe i posebni uvjeti prodaje, ukoliko ih neki drugi poslovni subjekti (iz drugih zemalja) prodaju na svjetskom tržištu. U slučaju kršenja pravila odgovornim osobama prijete zatvorske i visoke novčane kazne, a inozemne firme mogu dospijeti na "crnu listu": poduzećima koja se nalaze na toj listi vlada u Washingtonu i po nekoliko godina zabranjuje poslovanje s firmama iz SAD-a. Po svemu sudeći jedna je njemačka firma prekršila jasna pravila poslovanja s iranskom stranom i na sebe navukla američki bijes.

Sporni (vojni) softver

Firma Dräger sa sjedištem u Lübecku specijalizirala je svoje poslovanje na tehničke proizvode koji se koriste u medicini i u osiguranju. 2003. godine to je poduzeće primilo narudžbu iz Irana: za jedan plinovod Nijemci su trebali izgraditi postrojenje za nadgledanje transporta zapaljivih plinova. Za pogon tog postrojenja potreban je specifičan softver, između ostaloga i jedan program za prikaz rezultata mjerenja određenih vrijednosti. Program se zove Intellution Fix 32. Taj softwar koji košta gotovo 80.000 eura proizvodi jedna firma, čiji je vlasnik američki div General Eletric. Budući da je taj program takozvani “dual-use software“, znači da se može koristiti i u vojne i u civilne svrhe, njegova prodaja i distribucija po svijetu podliježe posebnim pravilima izvoza.

Jedini problem u cijeloj priči: taj je softver u Iran isporučen bez potrebne dozvole. Krajem 2005. njemački je Dräger informirao američke vlasti, tvrdi glasnogovornik firme Burkard Dillig: “Mi smo taj posao smatrali nelegalnim i zato smo se javili Amerikancima, to je bilo u rujnu 2005. Tada smo shvatili da je potrebna dozvola za prodaju i isporuku programa Irancima."

Džungla pravila

Jasno je da u džungli propisa i posebnih pravila nije baš lagano shvatiti koji se proizvod smije, a koji ne smije izvesti u Iran. Ono što je jasno je da je firma Dräger pravovremeno uvidjela da se sporni program nalazi na listi "zabranjenih" izvoznih dobara. To potvrđuje i jedan dopis njemačkog poduzeća upućen na adresu nalogodavca u Iranu. U tom pismu Dräger jasno naglašava kako će postrojenje za nadgledanje plina biti isporučeno bez softvera, te da iranski naručitelji odgovarajući program moraju nabaviti i instalirati u samom Iranu. Dokumenti potvrđuju da je u to vrijeme bio kontaktiran i jedan trgovac softverom u regiji Srednjeg Istoka, no, Iranci od te firme nikada nisu (službeno) naručili potrebni program.

Naručitelj postrojenja je bila firma Irasco sa sjedištem u Italiji. Ta je firma posao s Nijemcima realizirala po nalogu iranskog ministarstva za naftu. Irasco je inzistirao na isporučenju kompletnog postrojenja, uključujući i softver. Dräger je stoga kao "posrednika" angažirao poslovnog čovjeka Sasona Azodija, koji je u Lübecku, sjedištu njemačke firme, naručio cijelo postrojenje. Austrijanac Azodi je tako Drägeru pomogao da dobije posao s Irancima. On je rođeni Iranac i ima vrlo dobre veze u svojoj domovini. Azodi danas tvrdi da je on sporni softver naručio u SAD-u, da ga je platio i isporučio u Lübeck, kako bi Dräger mogao isprobati postrojenje. Barem je, po vlastitom priznanju, tada mislio da se radi samo o testu. No, kasnije, nakon što je postrojenje (i program) stiglo u Iran, Azodi je popričao s jednim tehničarem njemačkog poduzeća: "Pitao sam ga što se dogodilo sa softverom koji sam im isporučio? On mi je rekao da je softver instaliran u sustav koji je isporučen u Iran. Shvatio sam da me je netko očito dobro namagarčio!"

"Netko me je namagarčio!"

Azodi je nakon toga angažirao odvjetnika. Od njemačke je firme najprije zatražio novac za softver, koji Dräger, tvrdi on, nikada nije platio. Austrijanski je državljanin od Nijemaca želio saznati i da li je softver isporučen u Iran doista isti onaj softver koji je on svojim kanalima nabavio u SAD-u. Odgovor koji je stigao na adresu Azodijevog odvjetnika potvrdio je sumnje rođenog Iranca: "Odgovor Drägera je bio strašan. Oni su mom odvjetniku napisali sljedeće: 'Ukoliko zahtijevate plaćanje softvera, moramo Vam reći da Vam je gospodin Azodi na žalost ispričao nepotpunu verziju cijele priče. Gospodin Azodi sam se ponudio da u okviru dotičnog projekta nabavi softver za legalni izvoz postrojenja u Iran'."

Odgovor je šokirao Azodija - ne samo zbog toga što je cijeli posao s Irancima "zaobišao" stroga američka pravila o poslovanju s tom zemljom. Azodiju se u prvi mah učinilo da se upravo njega želi okriviti za kršenje bojkota. S obzirom da Azodi svoj novac zarađuje kao posrednik u poslovanju inozemnih s iranskim firmama on si nikako nije želio na vrat navući probleme s američkim vlastima. Zbog toga se odlučio za preuzimanje inicijative: prijavio je firmu Dräger u SAD-u, podigao protiv nje kaznenu prijavu i to više godinu prije nego što su Drägerovi pravnici i sami informirali američke organe. "Od tog trenutka sam počeo lošije poslovati, kola su krenula nizbrdo. Niti jedan jedini poslovni partner više nije želio imati nikakve veze sa mnom. Bilo je i prijetnji pravnim posljedicama ukoliko odem Iran, odnosno prijetnji da bih tamo mogao imati problema. Te prijetnje su bila posljedica prijave koju sam predao američkim vlastima."

Proces još traje

Otada se Azodi neumorno bori za svoj ugled. I za plaćanje odštete od strane njemačkog Drägera. Vodio je do sada nekoliko procesa protiv te firme, a i u samoj Njemačkoj je podigao kaznenu prijavu protiv poduzeća iz Lübecka. Taj proces još traje. Firma Dräger demantira da je namjerno prevarila Azodija kako bi zaobišla američke odredbe o poslovanju s Irancima. Glasnogovornik poduzeća Dillig kaže: "Radi se samo o organizacijskim problemima u našoj firmi, koje smo nakon ovog slučaja ispitali i korigirali."

Američke vlasti za sada nisu javno komentirale ovaj slučaj. Ukoliko one proglase sankcije i njemačko poduzeće stave na "crnu listu", ta bi odluka itekako teško pogodila Dräger: od oko 1,8 milijardi godišnjeg prometa, Nijemci svaki peti euro "obrnu" upravo u Sjedinjenim Američkim Državama.