Njemačka kancelarka Angela Merkel je nedavno javno pokazala da ima srce - na svoj način. "Politika je nekad i teška", kazala je ona 14-godišnjoj Reem koja je do prije četiri godine sa svojim roditeljima živjela u palestinskom izbjegličkom kampu u Libanonu i zatim došla u Njemačku. „Teško je“, rekla je kancelarka, jer "neki će se morati vratiti."

Pokušaj kancelarke da toj očajnoj djevojčici, koja je zaplakala pred kancelarkom, objasni kruta pravila njemačkog zakona o azilu je primljeno na znanje i u Francuskoj. Tamo se javnost prisjeća sličnog slučaja u listopadu 2013. godine. Tada je također vođena javna rasprava između predsjednika Francoisa Hollandea i jedne mlade Kosovarke kojoj je također prijetio izgon. Hollande je pokušao pomoći i obećao toj djevojčici da se nakon izgona može vratiti u Francusku - ali sama, bez roditelja. Kompromis koji, doduše, nije bio u skladu sa zakonom, ali i koji zakon nije previše očito kršio.

Razlike pri svladavanju grčke krize

Dvije nacije, dvoje političkih vođa i - kako izgleda - dva načina interpretacije zakona. U Njemačkoj je to strogo pridržavanje zakona, a u Francuskoj pokušaj da se zakon interpretira tako da se pronađe humano rješenje. Isti taj pristup, primjećuje subotnje izdanje lista Le Monde, njeguju Merkel i Hollande u odnosu prema grčkoj krizi. No, s tim pristupom strogog pridržavanja zakona i pravila Njemačka nije prikupila simpatije u Francuskoj. Njemačka Grčku želi "zgnječiti" tako što joj uz prijetnje želi nametnuti grexit i time prisiliti na "pokoravanje smrtonosnom planu", napisao je Nicolas-Dupont Aignan, predsjednik eurokritične stranke Debout la France koja, doduše, ima samo dva zastupnička mjesta u francuskom parlamentu. On nije ostavio sumnje u to što njemački stav za njega znači: "Četvrti Reich!"

Slično se izrazio i Jean-Luc Mélenchon, zastupnik u Europskom parlamentu i predsjednik stranke Parti Gauche. On je kazao da se aktualna situacija, doduše, ne može uspoređivati s onom za vrijeme Drugog svjetskog rata te da je i ideologija drugačija, ali da “se radi se o istom korporatistivnom duhu, istoj aroganciji, istoj sljepoći." Po treći put u povijesti, pojašnjava taj francuski političar, zagriženost jedne njemačke vlade doprinosi uništenju Europe.

"Pismo jednom njemačkom prijatelju"

U sličnom duhu, ali manje dramatično se izrazio Jean-Christophe Cambadélis, predsjednik vladajuće stranke socijalista (Parti Socialiste). On je objavio "Pismo jednom njemačkom prijatelju" ("Lettre à un ami allemand") u kojemu još jednom upućuje na moguće posljedice njemačkog nerazumijevanja pravila i dogovora. Pod istim naslovom je i filozof Albert Camus 1945., nakon poraza Nijemaca, napisao poznato pismo. Obrazovani Francuzi shvaćaju na što Cambadélis pritom aludira. Sadržajno se taj političar inscenirao kao upozoravajući prijatelj navodeći da izjave poput one Jean-Luca Mélenchona dijeli tek jedna manjina. "Ali osjećam da bi se prema Njemačkoj mogli razviti napetosti i nemir."

Cambadélis nije rekao gdje točno osjeća da bi do toga moglo doći - u njegovoj stranci ili u cijeloj zemlji. U jednoj, 12. srpnja objavljenoj anketi, 58 posto Francuza je izrazilo mišljenje kako je grexit samo privremena kriza koja ne može ozbiljno uzdrmati "europsku kuću". Ostalih 42 posto su mogući grexit ocijenili kao "vrlo ozbiljnu krizu" koja bi zajedničku europsku kuću itekako mogla staviti pod znak pitanja. I članovi Socijalista su se po tom pitanju pokazali neodlučnima: jedna polovica mogući grexit ocjenjuje kao "privremenu", druga polovica kao "tešku" krizu.

"Nije dovoljno biti u pravu"

Njemački stav, piše Le Monde, stoga manje nailazi na otpor kad je u pitanju sadržaj, ukoliko mu se protive u Francuskoj zbog načina na koji se taj stav zastupa. "Nije dovoljno biti u pravu. Mora se i znati kako uvjeriti svoga partnera", piše taj list. "To je otprilike ono što se naziva politikom." Još jedna stvar nedostaje njemačkim pregovaračima, piše francuski list, a to je politička empatija.

Što se tiče Cambadélisove kritike navodne njemačke "ideologije mjera štednje", Le Monde pretpostavlja da se iza toga ne kriju samo nesebični motivi, s obzirom na francuski proračun koji je poprilično ispao iz ravnoteže: "Samog sebe se imenuje odvjetnikom grčkih interesa kako bi se, usput, obranili i interesi Francuske."