"Njemačka je prevelika da bi se samo bavila komentiranjem svjetske politike", izjavio je njemački šef diplomacije Frank-Walter Steinmeier pred početak godišnje konferencije o sigurnosti u Münchenu (31.1. - 2.2.2014.). To je nužno određivanje pozicija. Iako je ovaj socijaldemokrat već jednom bio ministar vanjskih poslova, svijet se od tada, kako sam naglašava, itekako promijenio. Prije svega je njemačko Ministarstvo vanjskih poslova izgubilo svoje konture. "Kulturu suzdržavanja", koju je propagirao njegov prethodnik Guido Westerwelle (FDP), Steinmeier doduše ne smatra pogrešnom. Ali ona, po njegovom mišljenju, ne smije prerasti u "kulturu nemiješanja". Steinmeier u tom stajalištu nije usamljen.

Ministrica obrane Ursula von der Leyen (CDU) je sličnim izjavama proteklih dana također privukla pozornost. "Ubijanja i silovanja Njemačka ne bi smjela mirno promatrati i okretati pogled u stranu", rekla je ona aludirajući na situaciju u Maliju.

Zajednički kurs ministara

Riječ je o dvoje ministara na ključnim pozicijama koji imaju slična stajališta. Von der Leyen se, doduše, kao nova ministrica obrane tek treba dokazati. Pri tome će ova itekako ambiciozna političarka morati dobro paziti da se njezino vođenje ministarstva obrane ne ocijeni kao novo "veliko ludilo" Njemačke.

Steinmeier može biti puno opušteniji. On je u proteklom mandatu jako dobro vodio Ministarstvo vanjskih poslova. Upravo zato se sada trudi da se kao predstavnik manjeg partnera u koalicijskoj vladi ne svede - kao njegov prethodnik - na pukog glasnogovornika njemačke kancelarke. Zato on ima dovoljno razloga da zauzme jasno stajalište. A to stajalište nije neka novina, iako se jasno razlikuje od tzv. "Merkeličine doktrine", po kojoj Njemačka ne treba sudjelovati u vojnim akcijama, ali u određenim situacijama može isporučivati oružje i na druge načine podupirati svoje partnere.

Godine suzdržanosti

Njemačka se drži suzdržano i ne želi se miješati, često je bio dojam u međunarodnim krugovima, primjerice kad je Berlin odbio sudjelovati u vojnoj intervenciji saveznika u Libiji. Takvo držanje nije se uklapao u njemačke pretenzije za stalnim mjestom u Vijeću sigurnosti. To ne odgovara zemlji koja u Europi ima središnju ulogu i koja pripada među najjače ekonomije na svijetu. Pa čak i ako za vojnu suzdržanost postoje povijesni razlozi.

Odbijanje sudjelovanja u vojnim operacijama danas je duboko ukorijenjeno u njemačkom društvu. I dobro je što je tako, a to se neće promijeniti ni u Steinmeierovom mandatu. Pa ipak njemački ministar vanjskih poslova ne isključuje više sudjelovanje u vojnim operacijama. Steinmeier je pravi čovjek da objasni kako mirna rješenja uvijek moraju biti cilj, ali da i vojna operacija mora biti moguća, kako bi političari imali sredstvo pritiska u rukama. Jer, Steinmeier je iskusan diplomat i on ne želi da ga netko nazove ratnim huškačem. Pored toga Njemačka se nakon ujedinjenja pokazala pouzdanim partnerom koji se zalaže za ujedinjenje Europe i koji se oslobodio ekspanzionističke politike iz prošlosti.

"Krize su se približile europskim granicama", ustvrdio je Steinmeier i tako formulirao svoj radni zadatak. Sada mora dokazati da ne posjeduje samo iskustvo i sposobnost procjenjivanja već da raspolaže i nužnom odlučnošću da preuzme aktivniju ulogu u rješavanju međunarodnih sukoba. Ako mu to uspije, to neće biti dobitak samo za Njemačku.