„U noći, kada svijet miruje, naći ćeš me na mjestima koja najbolje poznajem; plešući, vrišteći, na putu prema Mjesecu“ – još uvijek u mojim ušima odzvanjaju riječi iz berlinske himne „Sky and Sand“ autora Paula i Fritza Kalkbrennera. Do 2010. glavno mjesto berlinske party scene bio je klub Bar 25. Ovdje, u berlinskoj četvrti Friedrichshain, na obali rijeke Spree okupljanje je počinjalo već u popodnevnim satima a kući se odlazilo tek u ranim jutarnjim. No ovog kluba više nema. I sada se pitam: Gdje danas u Berlinu mogu pronaći atmosferu i osjećaj od prije? Gdje je to posebno mjesto na kojem mit o ovom gradu živi i dalje?

Kater Holzieg – igralište za odrasle 

Vlasnici nekadašnjeg kluba Bar 25, otvorili su na drugoj strani rijeke klub Kater Holzig. O njemu sam čula dosta toga, prije svega da se ovdje provodi „arogantna politika“ koga će se pustiti kroz vrata a koga ne. Obzirom da sam čvrsto odlučila četvrtak kasno popodne provesti na nekom mjestu gdje se svira swing, uspjelo mi je ući. Čak sam i za ulaznicu platila manje; umjesto uobičajenih 10, moja je stajala samo 3 eura.

U unutrašnjem dvorištu ove bivše tvornice sapuna sjaji se šarena rasvjeta. Na zidovima od opeke nalaze se veliki papirnati kostur kao i mnoštvo drugih šarenih figurica. Nakon početne dezorijentacije ipak mi uspijeva pronaći glavni ulaz i malo potom dvoranu na prvom katu iz koje dopiru zvuci swing glazbe. I ovdje su zidovi šareno ukrašeni: crtežima iz stripova, uljnim platnima, umjetnim bršljenom i crvenim satenom. No, umjesto očekivane „arogantne publike“, ovdje je atmosfera izuzetno opuštena i vesela. Ovdje susrećem i Thaliju Stefanuik, 22-godišnju umjetnicu koja je prije dva tjedna iz Toronta stigla u Berlin. Uvjerena je kako je njemački glavni grad trenutno i glavni grad svjetske umjetničke scene. „Samo ovaj klub ovdje je već ludilo samo za sebe. Međunarodna publika i uglavnom se govori engleski“, kaže ona.

Iza 23 sata, kat niže, otvaraju se još jedna vrata. Ponukana znatiželjom odlazim i tamo. Atmosfera je bitno drugačija, glazba više nije swing već electro-dance, pomalo monotona i hladna.

Salon kod divlje Renate

Sljedeće večeri moja se potraga nastavlja. Večeras je moj cilj jedna pomalo zabačena, skrivena i oronula stambena zgrada, također u Friedrichsheinu. Ovdje se prvotno nalazio jedan ilegalni noćni klub iz kojeg je nedavno nastao Salon kod divlje Renate.

U jedan sat u noći, kada sam stigla na ovo mjesto, polako počinju stizati i drugi gosti. Na prvom se katu nalazi mali plesni podij – ovo je, pretpostavljam prije stvarno bila nečija dnevna soba. Gostima je između 20 i 40 godina, odjeveni su svakojako: od alternativnog do elegantnog. Nekoliko sati i nekoliko piva kasnije, razglabam s 23-godišnjim Francuzom, Arthurom Pelenom o prednostima berlinskog noćnog života. „Berlin ima mnogo mjesta za razno razne otkačene klubove poput ovog a i publika je internacionalna“, kaže on i ja se slažem s njime. No, na neka od njih nije tako lako moguće ući kao u Salon kod divlje Renate.

Berghain je institucija

Berghain je mjesto prema kojem sam se ciljano uputila treće večeri. Tamo večeras svakako moram upasti! Pred ulazom, kao i uvijek - red. Stajem kao posljednja, na minus osam stupnjeva celzijusovih. Pogledi onih koji čekaju na ulaz nervozno su usmjereni prema čuvaru na vratima. Tetovaža bodljikave žice na njegovu obrazu govori više od riječi. Stoji na ulazu kao neki kralj i odlučuje tko smije uživati u "njegovom hramu".

Nakon tridesetak minuta čekanja upadam u krug sretnika i ulazim u mračnu bivšu toplanu koja se sastoji od nekoliko katova. Po čeličnim stepenicama uspinjem se u glavnu dvoranu, onaj originalni Berghain. Na plesnom podiju ljudi se kreću kao da njima netko upravlja na daljinsko upravljanje, po taktovima minimal techna i tech-housa. Ogromne dimenzije ove zgrade i prigušeno svjetlo omogućuju posjetiteljima da se izgube u svojoj anonimnosti.

Osim po vrlo kvalitetnom zvuku ovaj je klub poznat i po seksualnim slobodama koje tu vladaju. Na samim počecima ovaj je klub bio čisto fetišističko okupljalište homoseksualaca, danas je publika miješana. Postoje dva darkrooma za igre koje publika ovdje traži. "Zanima li te?", pita me neki muškarac. Kratko "ne" i već uživam u svom miru.

Na najgornjem katu u baru Panorama s fantastičnim pogledom otkrivam oduševljeno da dobro piće ne mora biti skupo. Za džin-tonik plaćam šest eura, a mogu birati između najboljih vrsti džina. Dok zadovoljno pijuckam, zaključujem: Nema jednog jedinog mjesta koje predstavlja berlinski mit. Puno je bolje to što berlinski noćni život stalno nanovo sam sebe otkriva. A ima puno dobrih mjesta: sirovih, skrivenih, ludih. Onaj tko je otvorena duha i prepusti se noći, mogao bi stvarno doživjeti svoju pravu privatnu avanturu.