Katastrofa ne prestaje. Ne samo u glavama onih koji su je preživjeli. Ne samo u glavama skoro 2000 jezidske djece koja su se nakon njihovog oslobađanja od ropstva u tzv. “Islamskoj državi” ponovo mogla vratiti svojim porodicama. S iskustvima ponižavanja, silovanja, zlostavljanja i ispiranja mozga ova djeca i mladi su uglavnom prepušteni sami sebi, kritizira se u studiji Amnesty Internationala koja je objavljena kratko uoči šeste godišnjice genocida nad Jezidima.

“Bili smo, zbog slika robovlasništva, silovanja žena, masovnih egzekucija, veoma jako fokusirani na odrasle”, potvrđuje samokritički profesor Jan Ilhan Kizilhan za DW. “Djeca su iz mog ugla gledano potpuno zaboravljena i tretirana “uz put”. Kizilhan je psihijatar, koji je također sudjelovao u radu na izvještaju Amnesty Internationala. On vodi Centar za interkulturalnu psihosomatiku na jugu Njemačke. Vodio je razgovore s tisućama ljudi koji su bili u rukama IS-a, a na sjeveru Iraka pomaže obrazovanju psihoterapeuta. Jer, kako kaže, ne postoji dovoljno psihologa, psihijatara, socijalnih radnika i ljekara koji se mogu posvetiti ovom velikom broju traumatiziranih odraslih i djece.

Pri tome studija Amnesty-ja jasno pokazuje kako hitno ova djeca i mladi trebaju pomoć. Ona je bazirana na desetinama intervjua sa djevojčicama i dječacima koji su mučeni tokom boravka u zatvorima IS-a, iskorištavana ili prisiljena na oružanu borbu.

Nebrojeno puta prodana kao ropkinja

Jedan od primjera je priča 14-godišnje Rande. Ona je preživjela pet godina zatvora u IS-u. Kao ropkinja je toliko često prodavana da se više uopće ne može sjetiti točnog broja. Na kraju je završila kod muškarca koji ju je prislio na udaju. Kada su je konačno nakon bitke u Baghouzu oslobodili kurdski borci Randa najprije nije željela kući.

“U IS-u su nam uvijek rekli: Ako se vratite svojim porodicama, oni će vas ubiti jer ste muslimani”. 1041 djevojčica etničko-religijske jezidske manjine je prema navodima kurdske regionalne vlade u Dohuku u veljači 2020. godine oslobođena iz zatočeništva. Ove djevojčice je psihijatar Kizilhan promatrao i zaključio da su “u svojoj intimi, u svojoj psihi toliko slomljene, da imaju strah od svakog kontakta s muškarcima – čak i sa njihovim vlastitim očevima i braćom.”

Borba za IS – ili umiranje

Dječacima nije bilo ništa bolje. Skoro polovina su bili djeca vojnici. U izvještaju Amnesty-ja dječak Sahir priča svoju priču. Priču o stalnim batinama, čak i kablovima i plastičnim cijevima, govori o gladi i žeđi, o teškim zloupotrebama. Sahir je treniran za korištenje oružja i pod prijetnjama smrću prisiljen na borbu. “Borio sam se kako bih preživio”, kaže on.

Nakon što je oslobođen Sahir nije dobio podršku ni s jedne strane, navodi se u izvještaju. On je poželio da hitno dobije psihološku pomoć. “Ono što tražim jest netko tko će se za mene brinuti i nekako me podržati, tko mi kaže: ‘Tu sam za tebe’. Ali ja to nisam našao”, kaže ovaj dječak. Sahir želi da pomoć dobiju i drugi preživjeli. Brojni su, kako kaže, i tjelesno povrijeđeni. Nekima nedostaju dijelovi tijela poput ruku ili nogu ili imaju dijelove metaka u tijelu.

“Dok noćna mora njihove prošlosti biva potisnuta u pozadinu, potrebe ove djece ostaju velike”, podvlači zamjenik šefa Tima za krizne reakcije Amnesty Internationala, Matt Wells. “Psihičko i fizičko zdravlje ove djece mora postati prioritet u narednim godinama, ako se želi da oni ponovo budu potpuno integrirani u njihove porodice i društvo”, kaže Wells.

Amnesty je u svom izvještaju sastavio listu preporuka kako za iračke i kurdske vlasti tako i za međunarodnu zajednicu. Osim zahtjeva za obrazovanjem djece, izdavanje osobnih dokumenata, zahtjeva za priznavanjem djece silovanih žena, zahtijeva se i pravno procesuiranje zločina koje je počinio IS. To je nešto što je bitno i za dječaka Sahira: “Bez pravde ne možemo napredovati”.

"Zatočeni u ničijoj zemlji”

I Jezidkinja Duezen Tekkal naglašava da je pravno procesuiranje zločina “takoreći balzam za mučene duše”. Ova novinarka je osnivačica humanitarne organizacije “Hawar.Help” i redovno boravi na sjeveru Iraka gdje je razgovarala s djecom koja su preživjela teror IS-a. Ona kaže da se djeca unatoč oslobađanju još uvijek ne osjećaju slobodnom i da se prije svega osjećaju nezaštićenom. “Govorimo o djeci koja žive u izbjegličkim logorima – koja bivaju pomicana s jednog mjesta na drugo i koja gledaju u nesigurnu budućnost”, naglašava Tekkal. “Oni su zatočeni u ničijoj zemlji”, kaže ona.

Činjenica je da većina Jezida danas živi u kampovima na sjeveru Iraka, negdje oko 350 000 ljudi. Većina njih nema hrabrosti vratiti se u područja iz kojih potiču u planinama Sindžar. Tamo je katastrofa započela: U ranim jutarnjim satima 3. kolovoza 2014. godine tisuće džihadista IS-a je preplavilo naselja Jezida za koje džihadisti smatraju da su nevjernici i štovatelji đavola.

Kampanja uništavanja

Bila je to kampanja uništavanja koja je pažljivo planirana: jezidski muškarci i mladići iznad 12 godina su odvojeni od žena i male djece. Procjenjuje se da je oko 10 000 ljudi ubijeno i sahranjeno u masovnim grobnicama. Skoro 7000 jezidske žena i djece je IS oteo. Od toga je oko trećina djece bilo ispod 14 godina. IS je uspostavio vlastiti vjerski izvještaj i distribuirao ga. U njemu je porobljavanje jezidskih žena i djece kao ratnog plijena religijski opravdano.

Opasan povratak

Brojni Jezidi se plaše povratka u domovinu jer je sigurnosna situacija tamo loša. Ne samo da je IS još uvijek aktivan u regiji, već je pored kurdskih i šiitskih paravojnih formacija aktivna i turska vojska. Koncem lipnja Ankara je borbenim avionima napala planine Sindžar. Ilhan Kizilhan se prisjeća: “Tek dan ranije je 150 porodica odlučilo vratiti se iz kampa. Svi su se radovali izgradnji nove budućnost. Dan kasnije sve je bilo uništeno.”

Aktivistkinja Tekkal zbog toga želi da Ujedinjeni narodi uspostave sigurnosnu zonu. “Trebamo posebnu regiju kako bi zaštitili jezidski život i trebamo ponovnu obnovu”. Ona govori o porušenom gradu Shingal, o jezidskim selima, o infrastrukturi i ponovnoj opsrkbi strujom i vodom. To bi bili signali nade u borbi protiv traume.