U objašnjenju Švedske kraljevske akademije navodi se kako je Pinter «kazalište vratio njegovim temeljnim elementima – zatvorenom prostoru i nepredvidljivom dijalogu. To je pisac koji u svojim dramama otkriva bezdan ispod brbljanja i krči put kroz zatvoreni prostor potlačenosti», stoji u Akademijinom priopćenju.

Harold Pinter, rođen 1930. u londonskom predgrađu Hackneyu, smatra se najuglednijim predstavnikom engleskog dramskog kazališta druge polovice 20. stoljeća. Svoju kazališnu karijeru započeo je kao glumac. Pohađao je najprestižnije engleske glumačke škole, a potom je djelovao u šekspirijanskoj kazališnoj skupini i brojnim malim kazalištima, pod pseudonimom David Barron. Kao dramatičar počeo je 1957., objavivši «Sobu», a potom i «Rođendan».

Žarki zagovornik ljudskih prava

Na Pinterovo kazalište snažan su utjecaj imali Kafka, Beckett i teatar apsurda, a ono je čitavo konstruirano oko neuroze, dvosmislenosti, otuđenja.

Pisao je i radio-drame te filmske i televizijske scenarije. Najpoznatiji su mu filmovi «Sluga», «Nesreća», «Ljubavni glasnik» i «Ženska francuskog poručnika», a prihvatio se i filmske adaptacije Proustovog «U potrazi za izgubljenim vremenom», projekta koji nikada nije realiziran.

Od 1973. godine Pinter je poznat i po žarkom zagovaranju ljudskih prava te kao žestoki protivnik rata u Iraku.