Olga Tokarczuk

Olga Tokarczuk (57) spada u najpoznatije poljske spisateljice svoje generacije. Književnica, scenaristica, psihologinja, sveučilišna nastavnica i društvena aktivistica poznata je po svojoj kritici ksenofobije u kojoj ne štedi svoje sunarodnjake. Svoj posljednji roman "Knjige Jakubove" (preveden i na hrvatski) objavila je 2014. godine i u njemu tematizira multikulturnu povijest Poljske. Ona Poljsku rado predstavlja kao otvorenu i tolerantnu zemlju, ali podsjeća i na to da su Poljaci "činili užasne stvari", misleći prije svega na antisemitizam i desničarski motiviranu mržnju prema strancima.

Tokarczuk već 30 godina objavljuje romane, kratke priče i poeziju i njezini motivi su često između mita i stvarnosti. Njezina djela su prevedena na tridesetak jezika i poznata i u inozemstvu, posebno romani "Pravijek i ostala vremena" (1996.) i "Beguni" za kojega je 2008. dobila prestižnu poljsku nagradu Nike, a kasnije i uglednu britansku Bookerovu nagradu. Dobitnica je brojnih domaćih i stranih nagrada. Nakon jednog televizijskog intervjua u kojemu je rekla da mnogi Poljaci njeguju uljepšanu sliku svoje zemlje te da su i pogromi i diskriminacija dio poljske povijesti dobivala je prijetnje smrću.

Nobelov odbor između ostalog navodi da Tokarczuk "nikada ne vidi realnost kao nešto stabilno i vječno" te da "konstruira svoje romane u zategnutom odnosu između kulturnih suprotnosti: prirode i kulture, razuma i ludila, muškog i ženskog, domaćeg i stranog". Kada je riječ o romanu "Knjige Jakubove", Nobelov odbor naglašava akribičnost s kojom je pristupila povijesti o Jakubu Franku, vođi sekte iz 18. stoljeća, kabalistu koji je imao ideju ujedinjenja židova, kršćana i muslimana. Ona je, navodi se, dala upečatljiv portret čovjeka koji je imao mnogo lica i bio vjernik, mističar, manipulator. "No, ovo djelo nije samo portret jednog čovjeka, već nam daje vrlo bogatu panoramu jednog gotovo zaboravljenog poglavlja europske povijesti."

Peter Handke

Peter Handke (76)već desetljećima polarizira svojim bogatim književnim stvaranjem. Debitirao je 1966. romanom "Stršljeni" i iste godine postao poznat kada je u jednom posprdnom govoru optužio čuvenu književnu Grupu 47 za "opisnu impotenciju". Time je odmah postao pisac s vatrenim pristašama i vatrenim protivnicima – najmanje je onih koji su prema njemu ravnodušni. Imidž stvoren 1966. učvrstio je praizvedbom svoje drame "Psovanje publike" ("Publikumsbeschimpfung") iste godine u Frankfurtu, predstavom u kojoj je publika vrijeđana s pozornice.

S više od 20 kazališnih komada, Handke je pisao kazališnu povijest, obrazložio je austrijski žiri koji mu je 2018. dodijelio Nestroyevu nagradu za životno djelo. Tijekom 1980-ih i 1990-ih godina teško ga je kao pisca bilo zaobići. Njegove knjige među kojima i "Strah golmana pred jedanaestercem" ("Die Angst des Tormanns beim Elfmeter") postale su dijelom školske lektire, istovremeno je prevodio, režirao, a napisao je i scenarij za kultni film svog prijatelja Wima Wendersa "Nebo nad Berlinom".

Rođen je u Koruškoj – majka mu je bila koruška Slovenka (Marija Handke, rođ. Sivec) - završio je školu u Celovcu, a studirao u Grazu. Kasnije je živio i u Düsseldorfu i Parizu. Objavio je više od stotinu djela, bio redatelj ili scenarist osam filmova i dobitnik je velikog broja austrijskih i međunarodnih književnih nagrada.

Najveće kontroverze Handke je izazvao za vrijeme ratova u bivšoj Jugoslaviji. On je kritizirao NATO te branio lik i djelo Slobodana Miloševića. Posjetio je Miloševića u zatvoru Sheveningenu, a govorio je i na njegovom pogrebu. Zbog toga je žestoko kritiziran u inozemstvu – a u Srbiji višestruko nagrađen. Postao je i počasni građanin Beograda.

sb/ddk/agencije