Gerald Knaus bi morao znati što se događa. On je direktor Europske inicijative za stabilnost, trusta mozgova vrlo utjecajnog u Bruxellesu. Knaus je bio glavni tvorac izbjegličkog deala između EU-a i Turske kojim je znatno ublažen priljev izbjeglica preko Balkana.

U tekstu objavljenom prošlog tjedna, Knaus veto kojim je Emmanuel Macron blokirao početak pregovora sa Skopjem i Tiranom – a zapravo zakočio čitav proces proširenja EU-a – naziva "skraćivanjem muka" (Coup de grâce). Ako je pristupanje Zapadnog Balkana Europskoj uniji bilo bik, piše Knaus, onda su mnogi matadori godinama malo po malo ubijali životinju. Macron se pojavio kao matador koji će mu skratiti muke.

"EU bi trebao ponuditi svim državama Zapadnog Balkana mogućnost da se priključe jedinstvenom tržištu, poput Norveške ili Islanda", dodaje ovaj utjecajni analitičar.

Macronov "game over"

Knaus nije jedini. Sve je više glasova koji kažu da je kucnuo "nulti čas" europske politike na Balkanu, trenutak da se sahrani odavno mrtvi koncept proširenja EU-a i pronađe nešto novo. Nešto manje od proširenja, ali dovoljno primamljivo da državice Balkana zadrži u dvorištu EU-a.

Večernje novosti su, pozivajući se na neimenovane izvore, javile da Pariz i Berlin spremaju ponudu za proljeće. U svibnju će se lideri regije okupiti na summitu sa EU-om u Zagrebu. Hoće li na stolu biti i "norveški model"?

"Macronov veto je torpedirao čitav proces proširenja. Mislim da mu je to i bila namjera", kaže Andreas Ernst, iskusni novinar Neue Zürcher Zeitunga koji je godinama bio dopisnik tog lista iz Beograda. "Ali prednost je što je tako postala očigledna lažna priroda odnosa EU-a i Zapadnog Balkana."

Macron je spremno preuzeo ulogu matadora. Neki kažu, jer se boji jačanja Marine Le Pen kod kuće – 58 posto Francuza protivi se proširenju. Drugi misle da Macron uzima Zapadni Balkan kao taoca dok ne progura svoju viziju Europe.

Između redova se čita da francuski predsjednik želi EU u više brzina ili koncentričnih krugova. Jezgra bi gravitirala oko osovine Pariz-Berlin, oko nje bi bile zemlje integrirane u tržište, a sasvim na rubu pridružene zemlje, među njima možda Srbija, Sjeverna Makedonija, Crna Gora...

Doduše, Macron nije sam. Dobio je tihu potporu iz Nizozemske i Danske. Kritike iz Berlina na račun Macrona stižu uz mig tipa: trebalo je pustiti Skopje i Tiranu da pregovaraju, ionako neće ući u EU još najmanje deset godina. Ta njemačka igra je, kaže Ernst, još perfidnija.

Pravila su, kaže švicarski novinar, već godinama ovakva: EU se pravi da želi primiti balkanske zemlje u članstvo, a vodstva tih zemalja se prave da provode reforme.

"To je moglo trajati još deset godina - ili vječno. Sav taj teatar, i novi politički govor o 'europskoj perspektivi' i 'europskim vrijednostima' sada je dobio težak udarac i to je dobro", dodaje on za DW. "Sada mora doći nova ponuda i ona mora biti dobra."

Izgovor za balkanske vlastodršce?

Kada dva desetljeća europskog puta naizgled završe u slijepoj ulici, nije lako preko noći to primiti k znanju. Čitave političke karijere, scene nevladinih organizacija i analitičara, etablirani su na priči da je put u Europsku uniju jedini mogući te da se, ako se svi fino potrude, završava punopravnim članstvom.

Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić poslužio se nogometnom analogijom: sudac mijenja pravila u toku igre, teren je klizav pa valja promijeniti taktiku, ali strateški cilj ostaje isti – ulazak u EU. Njegov makedonski kolega Stevo Pendarovski je čak tražio regionalni samit na kojem bi se "odbacile sve alternative europskim integracijama".

Ovo je trenutak već viđenog likovanja nacionalista i euroskeptika u cijeloj regiji, u stilu: a lijepo smo vam govorili da nas EU neće.

"Ne osjećam se iznevjereno", kaže za DW Vladimir Pavićević, čovjek koji je u dvije države beskompromisno zagovarao politiku pridruživanja EU-u. Najprije je bio potpredsjednik i zastupnik Nove stranke u Srbiji, a sada je u Podgorici lider male stranke Crnogorska.

"Nitko iz EU-a nije rekao da nećemo pristupiti ako ispunimo sva mjerila. Privid da se EU ponaša nepošteno pokušavaju stvoriti vladajuće strukture da bi time prikrile simuliranje reformi i opravdale neuspjehe u pregovaračkom postupku", tvrdi Pavićević.

S time je suglasan i Andreja Stojkovski, politički analitičar iz Skoplja. Njemu posebno ide na živce kada se politika proširenja proglašava "propalom". "Na Zapadnom Balkanu ima država koje su odlučne u reformama, nekih koje povremeno provode reforme i onih koje samo povremeno kažu da nešto rade", konstatira Stojkovski za DW.

Pavićević i Stojkovski zaključuju da bi bilo pogubno odustati od obećanja koje je EU dao balkanskim zemljama u Solunu 2003. godine – da EU nije potpun bez Balkana. "Samo proces pristupanja ovom prostoru donosi stabilnost i perspektivu uvođenja reda, a Europi dalje jačanje. Sve drugo bilo bi nepromišljeni eksperiment", dodaje Pavićević.

Ipak, valja primijetiti da Macron nije obrazložio veto manjkom reformi već unutarnjim problemima EU-a. Prema već strogim kriterijima Europske komisije Albanija i Sjeverna Makedonija zaslužile su da otvore pregovore, kao što je Kosovo odavno zaslužilo viznu liberalizaciju.

Umjesto utabane staze kojom su u EU – i to uz dosta labavije kriterije – išle Bugarska, Rumunjska ili Hrvatska, sada se Zapadnom Balkanu nudi nešto za što mediji još traže najbolje ime. Govori se o "privilegiranom partnerstvu", "proširenju light", ali najčešće o "norveškom modelu".

"To nije gubitnički model"

Što je "norveški model"? Nordijska zemlja je, uz Island i Lihtenštajn, članica Europskog ekonomskog prostora (EEP), mehanizma formiranog 1992. godine, u kojem su i sve članice EU-a. Jedna od opcija je da, kada Velika Britanija konačno napusti EU, i ona ipak ostane dio EEP-a.

Tržište je otvoreno, postoji sloboda kretanja, carina nema – osim na hranu i piće, proizvode koji su jako subvencionirani u EU-a, pa im Norveška ne želi sasvim otvoriti vrata.

"Kosovska putovnica bi u EEP-u imala istu vrijednost kao norveška, a srpska šljivovica bi imala isti pristup evropskom tržištu kao švicarski brendi", piše kosovski publicist Veton Suroj za list Koha Ditore. "Belgijski investitor bi imao istu pravnu sigurnost u BiH, Albaniji i Severnoj Makedoniji kao na Islandu."

"To nikako nije gubitnički model za Balkan", kaže i novinar Andreas Ernst. "Bolje je u kratkom roku napraviti male integracijske korake nego se nadati ulasku u EU za 10 ili 20 godina."

Gerald Knaus je u tekstu za Europsku inicijativu za stabilnost predložio da balkanske države budu postupno uključivane u europske fondove. Ako bi Srbija, recimo, uzorno uredila područje ribarstva, onda bi na tom polju mogla biti tretirana skoro kao dio EU-a. I obratno – ako bi se stanje pogoršalo, opet bi mogla biti izbačena iz tog područja.

To su bomboni koji bi mogli odobrovoljiti Macrona i vladajuće na Zapadnom Balkanu da do svibnja slavodobitno izađu s takvim prijedlogom.

Bolje vrabac u ruci nego golub na grani

Vučić i susjedi, trenutno zabavljeni planovima o Malom Schengenu, dobili bi šansu da brzo uvedu svoje zemlje na tržište od pola milijarde ljudi. S druge strane, francuski predsjednik bi dobio duboko zamrzavanje priče o klasičnom proširenju EU-a, bar do neke zgodnije prilike.

Lajtmotiv brojnih kritika na račun Macrona je da se regija tako prepušta Rusiji, Kini, Turskoj. "Geopolitički promatrano, nemoguće je previdjeti da se na Zapadnom Balkanu vodi bitka", rekla je Anna Wieslander iz Atlantskog odbora za New York Times. "Francuska to ili ne vidi ili joj je to prihvatljivo."

Švicarski novinar Andreas Ernst je pak uvjeren da je "norveški model" dovoljan da EU ne prepusti Balkan drugim igračima.

"Pristup EEP-u je suštinski – tu je pristup infrastrukturnim fondovima, to je instrument koji čini manje privlačnim, recimo, kineske infrastrukturne projekte ili sporazum s Euroazijskom unijom. Dakle, to EU-u donosi moć i utjecaj", kaže on za DW.

Ova računica ima previše nepoznanica. Je li Njemačka spremna pristati na tu igru? Kako će balkanski stabilokrati prodati tu priču građanima? Je li za Zapadni Balkan bolje imati vrapca u ruci nego goluba na grani?

Kako god, status quo je razoren, a vakuuma u politici nema. Nešto novo dolazi. Jedan poznavatelj regije je ovih dana podsjetio na riječi koje se pripisuju Churchillu: "Šteta je protratiti dobru krizu."