"To je putovanje, ne "roadmovie" nego više u smislu klasičnog putovanja u vlastitu nutrinu, koje se prije može svesti na poetiku nego na pripovijedanje. To je priča muškarca koji ima neku tajnu, kao u westernu, muškarac dolazi u jedan grad i ne zna se je li on dobar ili zao, ne zna se kakvu tajnu sa sobom nosi, što ga pokreće. On očito nije običan izletnik, nego netko koga nešto tjera, u njemu kuha. Kasnije se doznaje da je imao veliku osobnu tragediju, ali da nije u stanju tugovati. Na njegovom dugom maršu jedna njegova sjena, jedna žena koja ga prati u stopu, prisiljava ga da malo po malo konačno ispriča svoju tajnu, da se suoči s tugovanjem, pa bismo mogli reći da ga ona spašava“, opisuje svoj film Volker Schlöndorff u razgovoru za Deutsche Welle.

Nomadkinja kao iz bajke

Ta žena ima pomalo bajkovita obilježja, je li ona zamišljena kao parabola, kao simbolična figura, metafora?

„Da, u svakom slučaju ona je literarna figura, to nije obrada književnog djela u filmu, ali film ima literarnih elemenata. Tu je lijepa nomadkinja, to je naravno predodžba nas zapadnjaka koju imamo o srednjoj Aziji, a koja pridonosi uspjehu takvih filmova kao što je „Spilja žutog psa“. Mi smatramo da tamo postoje vrlo arhaični ljudi, koji su vrlo blizu svojim izvornim osjećajima. Tu predodžbu predstavlja ta žena. S druge strane moram priznati da ta žena stvarno postoji. Nju igra jedna mlada Kazahstanka koja je doista prekrasna pa možda taj mit ima stvarno utemeljenje.“

Mega-grad usred stepe

Film je sniman u Kazahstanu i prenosi fascinirajuće prizore iz te zemlje. Prikazuje svijet koji na zapadu nije poznat, pogotovo scene snimane u gradu u kojima se vidi moderni Kazahstan.

„Kako to obično biva, čovjek dva puta čini neko putovanje. Ja sam imao sreću da mi je dobri stari Jean-Claude Carrière, autor scenarija za Bunuela, Louisa Mallea, kao i za moj „Limeni bubanj“ predložio da snimim film u Kazahstanu, ali scenarij je imao samo tri stranice. Tada sam prvi put otkrio Kazahstan, povijest koja je bila vrlo burna. Kolonijalno vrijeme za vrijeme careva, pa onda kako su tu zemlju pregazili Sovjeti i pripojili je, nomadi su prisiljeni da se prestanu seliti, pri čemu su dva milijuna umrla od gladi, jer nisu bili poljoprivrednici. Postojalo je vrijeme gulaga, vrijeme atomskih testova, sve je to nekako prelazilo preko te stepe, o kojoj nisam puno više znao od onoga što sam pročitao kod Aitmatowa. A stepa je ipak nekako preživjela. I sad usred te prazne stepe Kazahstanci grade, oni su u međuvremenu najbogatija zemlja naftom i plinom, oni za sebe kažu mi smo sljedeći Dubai. Ali, velik kao Indija. Oni dakle usred te prazne stepe grade iz temelja divovski glavni grad, nešto između Disneylanda i Brazilije. Kroz sve te proturječnosti i konflikte prolazi ovaj čovjek koji zapravo ne traži ništa drugo nego samoga sebe.“