„Kako to da tako dobro govoriš njemački?“ Ovo je pitanje koje novinarki i TV-voditeljici Elif Senel često postavljaju, iako je rođena u Njemačkoj. „Ipak, ovdje je uočljiva razlika među generacijama. Samo starije osobe postavljaju takva pitanja jer je mlađim osobama ovdje normalno da imena izvornih govornika njemačkog ne moraju zvučati njemački“, kaže Elif. Njezini roditelji u Njemačku su se doselili početkom 70-ih iz turske pokrajine Anatolije. Otac je bio jedan brojnih turskih gastarbajtera koje je Njemačka počela zapošljavati 1950-ih i radio je kao tokar.

Nakon ponovnog ujedinjenja Njemačke, u zemlju se doselilo mnogo takozvanih „povratnika“ („Spätaussiedler“), pripadnika njemačkog naroda u inozemstvu. U prvom desetljeću 21. stoljeća u Njemačku se doselio izrazito velik broj natprosječno obrazovanih osoba: prema studiji Instituta njemačkog gospodarstva, od ukupnog broja doseljenika 2009. godine njih 21 posto imalo je visoku stručnu spremu. „U Njemačku pristiže sve više visokoobrazovanih stranaca i ta slika zasjenila je predodžbu o slabo obrazovanom gastarbajteru“, smatra stručnjak za migracije Klaus Bade. Do 1. srpnja ove godine on je bio čelni čovjek Stručnog vijeća njemačkih zaklada za integraciju i migracije.

Dojam je pozitivan – uz neke iznimke

„Sve u svemu, predodžba o doseljenicima promijenila se iz negativne u pozitivnu, uz neke iznimke“, objašnjava Bade. Kaže kako se na doseljenike oduvijek gledalo nekako neprijateljski: „50-ih godina prošlog stoljeća su to bili Talijani kojizvižde za Njemicama, 80-ih i 90-ih su to bili kriminalci iz istočne Europe, a danas su to uglavnom Romi koji u Njemačku dolaze iz novih članica EU-a Rumunjske i Bugarske.“ Predrasude i odbojnost stanovništva prema tim Romima dovode i do iskrivljene slike o Rumunjima i Bugarima, iako iz tih zemalja u Njemačku dolazi i velik broj visokoobrazovanih osoba.

Još jedna iznimka od općenito pozitivnog „imidža“ doseljenika u Njemačkoj su, prema Badeu, muslimani: „Štiva kao što je knjiga Thila Sarrazina 'Njemačka ukida samu sebe' (Deutschland schafft sich ab) su antiislamska agitacija jer polazi od toga da su muslimani opasni i skloni fundamentalizmu.“

Rasprava o Sarrazinovoj kontroverznoj knjizi u kojoj se govori o neuspješnoj integraciji odrazila se i rezultate takozvanog „migracijskog barometra“, godišnjem ispitivanju javnog mnijenja koje provodi Stručno vijeće njemačkih zaklada za integraciju i migracije. „Krajem 2009. godine, dakle prije objavljivanja knjige, većina je ljudi, bez obzira na to jesu li doseljenici odnosno njihovi potomci ili ne, suživot Nijemaca i doseljenika ocijenila kao uglavnom pozitivan“, kaže Bade. „Samo godinu dana kasnije i kod jednih i kod drugih smo zabilježili značajan pad optimizma spram integracije.“ Međutim, i taj se trend 2011. godine ponovno normalizirao. „To pokazuje da imigracijsko društvo može podnijeti znatno veća opterećenja nego što politika misli – ono se ne da isprovocirati žučnim raspravama.“ Ova istraživanja također pokazuju da Nijemci te doseljenici i njihovi potomci imaju slična stajališta: na primjer, 60 posto ispitanika iz obje skupine želi da se u Njemačku doseli još visokokvalificiranih stranaca, a 70 posto njih zalaže se za to da integracija uspije.

„Doseljenici imaju više samopouzdanja“

Problematična je i klasična razlika između doseljenika i njihovih potomaka s jedne i onih koji to nisu s druge strane, a koju susrećemo u društvu, politici i medijima, smatra stručnjak za migracije Paul Mecheril: „Da bismo u Njemačkoj stvorili istinsku kulturu dobrodošlice, potrebna je veća samorazumljivost činjenice da ovdje žive ljudi različitog porijekla i izgleda“, kaže Mecheril, profesor interkulturalnog obrazovanja na sveučilištu u Oldenburgu. „Već izrazi kao što su 'osobe s migracijskom pozadinom', 'imigranti' i 'potomci imigranata' pripisivanje su atributa stranosti.“

Klice nove samorazumljivosti u ophođenju s ljudima ne-njemačkih korijena novinarka Elif Senel detektirala je na njemačkoj televiziji: „U serijama i dokumentarnim sapunicama svako malo možemo vidjeti nekog iranskog liječnika ili turskog mešetara, bez da se pritom na bilo koji način tematizira njegovo porijeklo.“

Sve u svemu, Njemačka je kao imigracijsko društvo posljednjih deset godina postigla velik napredak, predodžbe o doseljenicima su općenito pozitivnije nego prije, smatra Elif Senel. „Ovo ima veze i s tim da su i doseljenici osvješteniji. Moji roditelji kao i mnogi drugi gastarbajteri prije su željeli biti neupadljivi i bili su jednostavno zahvalni što uopće mogu živjeti u Njemačkoj“, prisjeća se novinarka. „Međutim, pretjerana skromnost i zahvalnost sprječavaju čovjeka da postane dio društva i da ga suoblikuje. Onaj tko nastupa suverenije, njega više i poštuju."