Sve teži položaj novinara u Hrvatskoj prošlog je tjedna dodatno u prvi plan isturila jedna nadasve čudna presuda Općinskog suda u Zagrebu, kojom je novinarka „Jutarnjeg lista“ Slavica Lukić proglašena krivom zbog sramoćenja, inače, novog kaznenog djela u domaćem zakonodavstvu, jedne poznate privatne zdravstvene ustanove. Naime, Lukić je dokazala kako je poliklinika Medikol bila protežirana kroz ugovaranje izdašne, a praktički monopolne onkološko-dijagnostičke suradnje s javnim zdravstvom. No sudac Marko Benčić ustvrdio je kako je medijsko pisanje o tome ipak bilo neopravdano.

Novinarka je osuđena na novčanu kaznu od 80 dnevnih dohodaka, a za otegotnu okolnost uzeta je i činjenica da je ona pratila poslovanje te firme kroz duže razdoblje, pišući o njoj mahom negativno. Više institucija i niz javnih osoba reagiralo je kritički na takvu presudu i popratno tumačenje, što će nastavak zadobiti u skorom preispitivanju legislative kojom se diskutabilno kazneno djelo sramoćenja, preuzeto iz nekih zapadnoeuropskih praksi, implementira u hrvatskom pravosuđu. Ali, povod je to i za osvrt na opći položaj novinara i njihove današnje uloge te svrhe u hrvatskom društvu.

Izgubljeno tisuću medijskih radnih mjesta

Nije pritom riječ samo o odnosu s pravosuđem, nego i o relacijama naspram ostatka državne vlasti i, s druge strane, prema privatnim medijskim vlasnicima, velikim oglašivačima i drugim ekonomsko-interesnim lobijima. Posljednjih godina ugasilo se u Hrvatskoj više listova nacionalnog dosega, dok javni interes u preostalima zastupaju novinari sa sve manjom mjerom samostalnosti u radu, smanjenim plaćama i drugim zagarantiranim radnim pravima. Naravno, sve je to u skladu s općenito sve gorim položajem radništva u zemlji, no teško je poreći specifičnu važnost medijskog društvenog poziva.

„Da sam političar, rekao bih da je stanje vrlo složeno, a kao novinar s gotovo 40 godina staža, mogu reći da nikad nije bilo gore“, kaže za DW Luko Brailo, novinar iz Dubrovnika, predsjedavajući Središnjeg odbora Hrvatskog novinarskog društva. On iznosi da je kroz posljednje tri-četiri godine preko tisuću novinara, fotografa, snimatelja, urednika i drugih medijskih djelatnika završilo službeno na burzi rada, a perspektiva nudi sve osim bolje budućnosti. To se vidi i po teškim poslovnim situacijama u kojim se danas nalaze velike novinske kuće poput EPH-a i Novog lista.

Nekritičko preslikavanje loših europskih praksa

„Možete zamisliti što se događa u malim, lokalnim medijima, daleko od najšire javnosti“, nastavlja Brailo, „gdje vlada, žargonski kazano, tiha jeza“. Privatni vlasnici prvi su krivci, po njegovu mišljenju, jer medije vode kao npr. obućarske proizvodne linije, gdje vlada samo troškovni princip. Tako se restrukturiranja lome na leđima medijskih radnika, koji su postali rashodovna stavka, pa je većini plaća smanjena za 40 do 70 posto. Brailo za ilustraciju spominje iskustvo jednog starijeg kolege iz Dubrovnika, kojem je uoči mirovine dohodak smanjen za punu trećinu.

Novinare stišću i državne vlasti, poput sudstva u slučaju kolegice Lukić. „Možemo organizirati milijun simpozija i medijima i pravosuđu, no sve je uzalud ako sudac odluči da je novinarka prečesto pisala o nekom poduzeću“, smatra naš sugovornik, kritizirajući i neopravdano preslikavanje nekih sumnjivih zapadnoeuropskih legislativa, s tim da razne druge zemlje u EU-u ne slijede takav odnos prema medijima. „Konačno, nadam se da će i nadležno, resorno Ministarstvo kulture poduzeti nešto u korist medija i novinara, a što se najavljuje već dvije godine“, zaključio je Luko Brailo.

Sramotna presuda o javnom sramoćenju

Mišljenje o istoj temi prenio nam je i sociolog-mediolog Hajrudin Hromadžić, s Filozofskog fakulteta u Zagrebu: „Presuda novinarki Slavici Lukić zbog 'javnog sramoćenja', naravno, sramotna je, ali predstavlja i opasan presedan“. Jer, drži Hromadžić, iz te Pandorine kutije mogu izmiliti razni budući pritisci, cenzure i autocenzure u oblicima koji su dosad u Hrvatskoj bili nepoznati. Sve to pogoršava ionako jako loše uvjete u kojima rade hrvatski novinari, posebice oni koji slijede liniju društveno-kritičkog te istraživačkog novinarstva s idejom obrane javnog ineteresa i dobra.

„Više gotovo da nema sumnje kako su pritisci i prijetnje, koje su novinari i mediji doživljavali u ratnim i ranim poratnim, nacionalističko-autokratskim 90-im godinama“, dodao je Hajrudin Hromadžić, „bili 'dječja igrica' u usporedbi s tranzicijskim strojem liberalno-demokratskog kapitalizma današnjice koji melje sve koji se ispriječe na njegovu putu oplodnje profita pod svaku cijenu“. A s tim će se složiti i politolog Berto Šalaj, sa zagrebačkog Fakulteta političkih znanosti: „Hrvatski mediji dominantno se utrkuju za profitom, novinare se tjera da budu zabavljači publike“.

Nove kardinalne posljedice

Šalaj ulogu novinara prati u kontekstu političkih procesa, međutim, gdje bi njihova funkcija moralo biti informiranje i edukacija društva u smjeru razvoja demokratske političke kulture, kao nastavak obrazovnog sustava. No, privatni medijski gazde očito imaju svoju, drugu zamisao o svemu tome, dok im država ide ususret. Zato je slučaj Slavice Lukić po njemu ogledni primjer kako se krajnja odgovornost neprincipijelno prebacuje na novinare koji su nezaštićeni zakonski, pa i neformalno-statusno, kao i egzistencijalno, zatečeni u stanju konstatne ucjene, višestruko ugroženi.

„Stoga sam izuzetno pesimističan“, izjavio je za Deutsche Welle Berto Šalaj, uklapajući se u tmurnu sliku koju zastupaju i ostali naši sugovornici. „Novinari bi morali biti zaštićeni da bi se zaštitilo ukupni javni interes“, kaže on, „ali država naočigled nema snage da stane iza takvog stava, što se vidjelo i kad je lani iz Ministarstva kulture potekla jedna inicijativa za suvislu javnu raspravu o medijima, da bi bila dočekana 'na nož' i, čini se, trajno suzbijena“. Zbog svega toga, Šalaj smatra da će aktualni događaji ostaviti nove, bolne i duboke, kardinalne posljedice na hrvatsko društvo.