DW: Gospođo Slawik, zajedno s vašom kolegicom Tessom Ganserer ušli ste u povijest: vi ste prve trans žene u njemačkom Bundestagu. Jeste li ponosni zbog toga?

Nyke Slawik: Sretna sam zbog svih queer osoba u Njemačkoj, posebno zbog svih trans osoba, jer ovakva vrsta predstavljanja nikada ranije nije postojala. Kada sam bila mlada, nisam imala uzore ni u medijima niti u politici. To je bilo nešto što mi je tada zaista trebalo, da se osjećam kao normalan svijet i da smo svuda. Također možemo postati akteri u ovom društvu, aktivno nešto promijeniti, a ne samo ostati zarobljeni u ovoj ulozi žrtve. Ovo je važan korak za nas i naša prava.

Trans identitet je samo dio vas, ali o tome vas često pitaju. U Bundestagu se, međutim, bavite i drugim temama: promet, suvremena socijalna politika, zaštita klime. Je li trans identitet za vas blagoslov ili prokletstvo?

Uvijek mi je bilo važno biti otvorena po pitanju vlastitog identiteta jer znam da se ljudi time osjećaju osnaženima, da im to daje snagu i osjećaj da su viđeni.

Vi i Tessa Ganserer doživljavate verbalne napade u Bundestagu, uglavnom iz redova stranke Alternativa za Njemačku. Morate imati debelu kožu...

Kao političarka uvijek morate imati debelu kožu, jer i mi moramo prihvaćati kritiku, a dio toga je dobar i ispravan u demokraciji. Ali ima mnogo napada iz mržnje prema trans osobama, koji prelaze granicu. Vrlo sam često napadana na internetu i to nije ugodno, ali ne želim ovim ljudima dati satisfakciju da su me zastrašili i nastavljam raditi za društvo u kojem se čovjek ne mora skrivati.

Vi ste se izjasnili kada ste imali 17 godina. Kada ste postali svjesni da se ne identificirate s muškim spolom?

To mi je uvijek bilo jasno. To sam vrlo snažno osjećala još kao dijete. Postojala je jaka želja ljudi oko mene da ispunim mušku ulogu. Dobro se sjećam kako su me uvukli u nogomet i sve hobije koji bi se očekivali od navodnog dječaka. Ništa mi to nije išlo. A kada sam ušla u pubertet, imala sam vrlo jak fizički osjećaj da se moje tijelo razvija u smjeru s kojim se uopće ne mogu identificirati.

Vaš otac je iz Poljske, iz konzervativne katoličke obitelji. Kako je reagirao?

Kada sam mu to rekla, odgovorio je pitanjem: „Da te sad udarim ili što?" No, to nije mislio ozbiljno. U početku ga je to opterećivalo, ali se onda vrlo brzo počeo zanimati za situaciju trans osoba i podržao me, što me je iznenadilo. Bila sam veoma uplašena u to vrijeme.

Vladajuća koalicija želi ukinuti Zakon o transseksualcima iz 1980. godine i zamijeniti ga Zakonom o samoopredjeljenju. Kada se može očekivati taj zakon?

Njemački Zakon o transseksualcima je neustavan u mnogim aspektima. Do prije nekoliko godina je bilo predviđeno da se ljudi koji žele promijeniti ime i bračni status moraju razvesti. Postojala je i obvezna sterilizacija. Ovo je Savezni ustavni sud okarakterizirao kao neustavno.

Iako Svjetska zdravstvena organizacija kaže da trans identitet nije mentalni poremećaj, njemačka država i dalje prisiljava trans ljude na odlazak na dugotrajne terapije i da im različiti psiholozi dva puta neovisno jedan od drugog potvrđuju trans identitet. Želimo to revidirati kako bi oni koji su pogođeni mogli sami podnijeti zahtjev. Očekuje se da zakon prođe u Bundestagu kasnije ove godine.

Što se može učiniti da se društvo učini otvorenijim za manjine?

Reprezentiranje je vrlo važno. Možda ima mnogo onih koji nemaju kontakt s trans osobama, koje imaju predrasude ili strahove. Mislim da kada nas vide i vide da smo normalni ljudi, da se onda ti strahovi mogu ukloniti.

Čak i ako smo samo mali dio društva, zaslužujemo biti priznati i poštovani. Ovo vrijedi i za druge manjine, bilo da je riječ o religiji ili o ljudima s migrantskom pričom: svi imamo pravo da ne budemo napadnuti i da živimo svoje živote što slobodnije i neovisnije.

Pratite nas i na Facebooku, preko Twittera, na Youtubeu, kao i na Instagramu