Sve i ako zvuči poput najobičnije vike, glasanje majmuna ima određeno značenje. Na primjer: «Oprez, čovjek!». Julia Fischer takvo je upozorenje čula već vrlo često. Znanstvenica iz Centra za istraživanje primata u Göttingenu detaljno je ispitala značenje i ulogu majmunskih glasova. U tu svrhu ona je najprije promatrala majmune, snimajući njihovo glasanje u određenim situacijama, na primjer kada im je prijetila opasnost. Nakon toga bi se – opremljena snimkama, zvučnicima i kamerom – skrila u njihovoj blizini.

«Zatim bih pustila te snimke i promatrala što se događa», pripovijeda Fischerova. «Majmuni bi se tada, da im se prikradao leopard, uzverali na stablo, a da im se približavala zmija, uspravili bi se na noge i budno motrili gdje se ona trenutno nalazi. Tako smo zapravo stekli vrlo dobre pokazatelje da su ove razlike za majmune doista od velike važnosti.»

Nekontrolirano glasanje

Komunikacijske mogućnosti životinja uvijek su vrlo dojmljive. Pa ipak su i najinteligentniji psi i majmuni vrlo udaljeni od komunikacije koja bi nalikovala ljudskom govoru. «Oni jednostavno ne posjeduju mogućnost kontroliranog upravljanja svojim glasovima, kao što mi to činimo. Kod njih je to posve proizvoljna odluka. Ja sada kažem to i to, izgovaram taj i taj glas, dok oni mogu tek proizvoljno odlučiti odnosno kontrolirati hoće li se oglasiti ili ne, ali ne i kako će to glasanje točno zvučati», pojašnjava Julia Fischer.

Za razliku od sposobnosti razumijevanja i tumačenja glasova, umjetnost izražavanja kod životinja, dakle, i nije baš vrlo razvijena. Majmuni koji su uočili opasnost vjerojatno niti nemaju namjeru o tome obavijestiti i druge. U njihovom glasanju Julia Fischer vidi samo izraz straha. Tek njegovo tumačenje od strane drugih životinja u blizini tim glasovima podaruje značenje.

Bajka o muzikalnim psima

Svjesno označavanje stvari i pojava, razgovor o prošlome i budućemu, tvorba gramatičkih pravila – sve to ostaje do daljnjega jedinstveno obilježje čovjeka. A psi koji govore pripadaju i dalje carstvu mašte. «Psi laju i tome se nema što dodati. Čak ni onda kada sjede pred televizorom, a onda netko ustvrdi kako je pas upravo odcvilio američku himnu», dodaje znanstvenica.

Put do nacionalne himne još je dalek. Kada su, kako i zašto ljudi počeli komunicirati, stara je i jednako tako neriješena zagonetka. Prvo veliko otkriće posrećilo se britanskim znanstvenicima koji su 1998. otkrili gen za govor, takozvani Fox P2 gen. Oni su ispitali obitelj koja već generacijama pati od govornih smetnji. Pritom su utvrdili da je kod članova obitelji bio oštećen upravo taj gen.

Za imponiranje životinjska komunikacija prikladna kao i ljudski govor

Minimalna, ali odlučujuća promjena tog gena za govor, do koje nikada nije došlo ni kod nama najsrodnijih živih bića, kod čovjeka se dogodila tek prije 200 000 godina. Time je razjašnjena doduše važna, ali relativno mlada pretpostavka za ravoj jezika. No, time nije i odgovoreno na pitanje što je bilo prije: potreba za komuniciranjem ili genetska mutacija. Sigurno je samo da se, ukoliko postoji mogućnost za obostrano sporazumijevanje, ubrzava i kulturna evolucija, jer tada možemo profitirati od iskustva drugih. «Majmuni to ne mogu. Oni si ne mogu reći: ne bih išao tim putem, jer sam tu prošao jučer itd. Sve to nije moguće. Mislim da je to i najvažnija razlika između životinja i ljudi», kaže Fischerova.

No, jedna bitna odlika zajednička je i jednima i drugima. Premda majmunima pri njihovom glasanju na raspolaganju stoji mnogo manje izražajnih mogućnosti, za imponiranje ženkama ono je prikladno jednako kao i ljudski govor. Muški pavijani, na primjer, uobičajnim glasovnim strukturama obično pridodaju još jedan slog. Analize tih glasova su pokazale da je to dosita način da se naprave važnima. Tko je, dakle, u dobroj formi, oglasit će se beskrajno dugačkim i glasnim drugim slogom.