Ove nedjelje (4.10.) je papa Franjo misom u Bazilici sv. Petra svečano otvorio drugu Biskupsku sinodu o obitelji. Prva je završena pozivom Pape biskupima neka "pođu kućama i pitaju vjernike" što je za njih obitelj u današnjem dobu. Mnogi biskupi su to i učinili, čak je i objavljen upitni listić kojeg su vjernici mogli ispuniti.

Ali ima i biskupa koji su uvjereni da sami najbolje znaju što njihovo stado želi i treba, a naravno da su tu i prašnjave knjige, dizertacije, studije i razmišljanja svetaca i crkvenih uglednika koje je tek rijetko koji laik našao vremena i snage pročitati. Crkva jest dogma (u prijevodu - mišljenje, doktrina, ali i prosudba ili odluka) donesena u pradavno doba i tu se nema što mijenjati. Ukratko: ako stvarnost ne odgovara teoriji, onda treba mijenjati stvarnost, a ne teoriju.

Papa Franjo je veoma pazio da u sva radna tijela koja prate ovu Sinodu o obitelji uvrsti i predstavnike "konzervativnih" i "liberalnih" razmišljanja o Crkvi. Jer i predstojnik njemačke biskupske konferencije, kardinal Reinhard Marx upozorava: "Mi smo svjetska crkva. Katolička crkva pokušava na sva ta pitanja dati zajednički odgovor." Ali što su najspornija pitanja?

Brak i razvod

Gotovo je apsurdno kako Crkva može dati oprost ubojici, silovatelju i svakom zločincu - ali ne može dopustiti da neki bračni par u neko doba shvati kako je ishitreno "stao pred oltar" jer zapravo ipak nisu stvoreni jedno za drugo.

Problem jest što za Katoličku crkvu brak nije tek svjetovna veza dvije osobe, nego je to sakrament. Svaki sakrament je uvođenje vjernika u određeni krug (tajne) vjere. Osim vjenčanja su to krštenje, ispovjed, pričest, potvrda, svećenički red - i jedino se sakrament bolesničkog pomazanja zapravo može davati više puta.

"Ti si Petar stijena i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju i vrata paklena neće je nadvladati. Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskog pa što god svežeš na zemlji, bit će svezano na nebesima, a što god odriješiš na zemlji, bit će odriješeno na nebesima." (Matija 16,18-19)

I načelno liberalno nastrojen njemački kardinal Marx tu mora priznati: "Te riječi Isusa su doista veoma snažne. Utoliko ostaje poteškoća što učiniti ako se taj 'da' na vjenčanju ne može održati? Naravno tu mislim samo na pojedine slučajeve. Onda ćemo možda naći rješenje i za pristup razvedenih svetoj pričesti."

U tom pitanju svakako padaju teške riječi. Tako kardinal Robert Sarah pred biskupima Afrike upozorava da je razvod i pristup razvedenih Svetoj pričesti "izdaja Evanđelja" i "pobuna protiv Boga." Ali papa Franjo je i uoči ove Sinode odlučio pojednostaviti postupak poništenja braka kakav zapravo već postoji u Katoličkoj crkvi.

Možda se može reći da je taj postupak - bez obzira na dogme i riječi Isusa - Crkva već odavno razradila iz političkog pragmatizma, ali prije svega za okrunjene glave. Naravno ne zato da bi im omogućila raznolikost u postelji - tu nitko ne treba nekakvu posebnu dozvolu - nego u važnom pitanju nasljednika ili političkih veza između kraljevina.

Pitanje razvoda je danas doista problem čitavog svijeta i Crkva tu svakako mora naći "pragmatično" rješenje i za "obične" vjernike.

(Homo)seksualnost

Makar biskupi Azije ili Afrike prigovaraju vjerskim čelnicima Zapada kako nameću problem veze između osoba istog spola, Crkva doista čini golemu razliku između grijeha "preljuba" i "neprirodnog" odnosa - dakle sodomije, smrtnog grijeha. Čak i ako je neki svećenik ili redovnik morao ispaštati jer su ga povele "niske strasti", u sankcijama nadležnih crkvenih tijela postoji golema razlika ako ga se uhvatilo da "gleda pod suknju" ili ako je zatečen u homoseksualnom odnosu.

U prvom slučaju nerijetko je završavalo sa "pokajanjem" i ukorom, ali za drugi Crkva jedva da ima oprosta. (Uzgred: za žene, odnosno redovnice obično nije bilo milosti bez obzira na spol partnera - ali ta vrsta diskriminacije u Crkvi je posebna tema.)

Taj problem je zorno prikazao i poljski svećenik Krzystof Charamsa. On je sve donedavno bio pomoćni tajnik Međunarodne teološke komisije pri Kongregaciji za nauk vjere i baš uoči ove Sinode je javno obznanio kako je homoseksualan: "Želim poručiti mojoj Crkvi kako više ne možemo mrziti seksualne manjine. Tako mrzimo i čovječanstvo, barem jedan njegov dio. Taj paranoidni strah moje subraće sam osjetio i na vlastitoj koži."

Vatikan je reagirao veoma brzo - i posve u duhu svoje tradicije prema homoseksualnosti. Naravno da nije pomoglo niti što je na čelu Kongregacije za nauk vjere izrazito konzervativan njemački kardinal Gerhard Müller - a papa Franjo ga je potvrdio na tom položaju svojevrsnog "ministra unutrašnjih poslova" Vatikana. Samo dan nakon tog "coming out-a" 49-godišnjeg poljskog svećenika je glasnogovornik Pape Federico Lomardi objavio kako Charamsa više ne može ostati u Vatikanu i zabranjeno mu je djelovanje na Papinskom sveučilištu.

"Mafija" i "betonske glave"

Ipak i Crkva mora prihvatiti poruku kako ljubav doista ne poznaje granice, a makar crkveni dostojanstvenici možda nisu prave osobe koje bi raspravljale što je to "prirodan", a što pak "neprirodan" blud, takvi pojmovi definitivno više ne spadaju ne samo u današnje društvo, nego i u saznanja o ponašanju svih živih bića, uključujući i čovjeka. Ali papi Franji i Crkvi neće biti lako pronaći rješenje, tim više što su i poneki crkveni dostojanstvenici do srži protiv bilo kakvih promjena.

Tako je i jedan belgijski kardinal optužio uglednog teologa i kardinala Waltera Kaspera kako je član "mafije" koja želi "okrenuti Crkvu naglavačke." Obratno, mnogi svećenici moraju gledati kako su im crkve sve praznije i nipošto im ne pomaže poziv konzervativnih snaga kako nema zla da u Crkvi i ostane samo šačica vjernika, ali ako su oni "pravi".

Ali i papa Franjo odlično zna kako je Isus svojim apostolima poručio: Pođite i širite moju riječ. Crkva mora "braniti nerazrješivost bračne veze", ali je tu i da pomogne, rekao je Papa prilikom otvaranja Sinode, a povrijeđene parove treba primiti sa milosrđem. "Živa" Crkva nisu ni zgrade niti stare teološke rasprave i pred Sinodom je još težak put pronaći mjesto za Katoličku crkvu u današnjem dobu.