Sve je počelo u ljeto 2008. godine kao velika proslava pred Stupom pobjede u Berlinu. Nijemci i Europljani su slavili čovjeka koji je sloganom „Yes, we can" osvojio njihova srca. Iako se tada nije znalo što Barack Obama može, on je širio optimizam i bio je osvježavajući kontrast tadašnjem predsjedniku Georgeu W. Bushu. On je svojom intervencionističkom politikom u Iraku podijelio Europu. Tada se nada polagala u nekoga tko bi je mogao ujediniti.

U proljeće 2009. godine, kratko nakon što je stupio na predsjedničku dužnost, Obama je u Pragu obećao da će se angažirati za svijet bez atomskog oružja. Europljani su, uz male iznimke, bili oduševljeni. U govoru u Kairu je obećao da će izgraditi novi odnos s arapskim svijetom. Iste godine je čovjek, koji je ubrzao američko povlačenje iz Afganistana i Iraka, dobio Nobelovu nagradu za mir. U jednom od brojnih oproštajnih intervjua se Barack Obama našalio rekavši: „Ja uopće ne znam zašto sam dobio tu nagradu." Bile su to pohvale, koje su se u očima mnogih Europljana, pokazale kao preuranjene.

Europa se, za razliku od SAD-a, puno sporije oporavlja od globalne financijske krize koja je nastala bankrotom jedne američke banke. Euro i dužnička kriza su uzdrmale EU do temelja. Nakon toga su uslijedile kriza u Ukrajini i izbjeglička kriza. EU je iz Obamine perspektive sve više postajao bezvoljniji i poslovno nesposobniji. U intervjuu za list „The Atlantic" Obama je u travnju 2016. godine rekao da se europski saveznici „kite tuđim perjem" i da koriste američke rezultate i vodstvo, ali da sami nisu spremni biti solidarni ili povećati vojne izdatke. Obama je istog mjeseca na sajmu u Hannoveru pozvao Europljane da ne posustaju i da se bore protiv vlastite krize.

Prednost Aziji?

Europljani su ipak pomalo sumnjali u to koliko Barack Obama zaista misli ozbiljno kad govori o suradnji s Europom. On je Aziju želio postaviti kao težište svoje vanjske politike. Međutim, to je samo djelomice funkcioniralo. Obama danas kaže da se u intervenciji u Libiji previše oslanjao na Francusku i Veliku Britaniju da će odgovornost iznijeti na vlastitim plećima. Kada je riječ o saveznicima s Bliskog istoka, kao što je Saudijska Arabija, Obama je razočaran. Elmar Brok, iskusni stručnjak Europskog parlamenta za vanjsku politiku, nakon prve četiri godine Obamine suzdržane vanjske politike je izjavio da EU i SAD nisu bili u mogućnosti postaviti strateške naglaske koji bi vodili do toga da Europljani i Amerikanci tješnje surađuju u svijetu prunom promjena.

Najlošiji odnosi su, u najmanju ruku s njemačkoga gledišta, bili za vrijeme afere prisluškivanja koje je provodila američka tajna služba NSA. Nisu samo prisluškivani Europljani nego čak i privatni telefon Angele Merkel. Nezgodna činjenica. Pri tom se u Bijeloj kući tvrdi da „Obama cijeni njemačku kancelarku kao pravu europsku lidericu".

Zajednička izolacija Rusije

Ukrajinska kriza, koju je izazvala Rusija, ponovo je ojačala transatlantsku zajednicu. Bez obzira što SAD i EU nisu uvijek imali ista gledišta, kada je riječ o odnosu prema Moskvi, Obama nikada nije sumnjao u vjernog transatlantskog saveznika.

Na nekoliko summita NATO-a je obećao istočnim članicama da će im u slučaju ruske agresije pružiti pomoć. SAD je za vrijeme Obaminog predsjedničkog mandata povećao svoje izdatke za obranu Europe. SAD i EU su nakon desetogodišnjih razgovora s Iranom postigli dogovor o zaustavljanju atomskog programa te zemlje. Međutim, propao je pokušaj postizanja sporazuma o slobodnoj trgovini (TTIP). Isto tako nije sklopljen ni sporazum o slobodnoj trgovini s Azijom (TPP). Američki Senat ga još uvijek nije ratificirao.

Predsjednik kluba zastupnika Liberala u Europskom parlamentu Guy Verhofstadt vjeruje da će Obama nedostajati Europljanima. Izborom Donalda Trumpa će se SAD baviti sam sobom, tako da je TTIP mrtav, kaže on. Smatra da dolaskom Trumpa nije okončana Obamina era, nego da Europa sada mora sama rješavati probleme i da se više ne može oslanjati na SAD.