„Redovna plaća, prijava od prvog dana, plaćeni prekovremeni sati, plaćen prijevoz…“ Takvim uvjetima, koje u oglasu obećava jedan poslodavac za rad u kiosku u Beogradu, ne može se nadati čak trećina radno angažiranih ljudi u Srbiji. Oni rade povremeno, plaćeni su „po učinku“ ili godinama potpisuju ugovore kojima ne stječu status i prava zaposlenih.

„Raspoloživi podaci ukazuju da je čak trećina radnika u Srbiji u prekarijatu“, kaže za DW Milica Marinković iz Inicijative A11. „Prekarni rad je svaki rad koji narušava dostojanstvo i pravo radnika i vodi ka neizvjesnom zaposlenju. Takav položaj trpe različiti profili radno angažiranih – od najniže kvalificiranih, kao što su održavanje higijene ili fizički poslovi, pa do držanja nastave stranih jezika ili iz sfere IT-industrije“, kaže za Marinković.

Što previđa zakon?

Osim onima rijetkima koji su se uspjeli izboriti za više zarade, za mnoge je takav prekarni položaj gotovo neizdrživ. Neki od njih bivaju angažirani na puno radno vrijeme, uz iste obveze kao i stalno zaposleni koji imaju ugovore o radu, ali potpisuju ugovore o djelu, o privremenim ili povremenim poslovima ili autorske ugovore. Od otkaza ih ne štiti baš ništa – kad god poželi, poslodavac može im ugovor – koji obično potpisuju na po tri ili šest mjeseci – jednostavno ne obnoviti.

Prema članku 199. Zakona o radu, ugovor o djelu može se potpisati samo za poslove koji su izvan osnovne djelatnosti poslodavca i podrazumijevaju samostalan rad. Taj ugovor, kako se navodi na stranici infostud.rs, radniku ne osigurava pravo na plaćeni godišnji odmor, niti na bolovanje, pa je između ostalog i zato poslodavcu isplativije da s nekim zaključi takvu vrstu ugovora, umjesto ugovora o radu.

Slično je i kada je riječ o ugovorima o privremenim i povremenim poslovima koji, prema članku 197. Zakona o radu, ne mogu trajati više od 120 radnih dana u istoj kalendarskoj godini.

Onaj tko je primoran da godinama radi na temelju autorskog ugovora, teško da će imati mirovinu od koje će moći živjeti – godina dana rada po takvom ugovoru podrazumijeva gotovo dva puta manje staža za mirovinu.

„Nemam knjižicu"

Jovan (pravo ime poznato redakciji) je više od dvije godine potpisivao autorski ugovor s jednom nevladinom organizacijom za zaštitu ljudskih prava. Radio je na pola radnog vremena, uz iste obveze kao stalno zaposleni, kao što su svakodnevni dolazak u ured, odlazak na putovanja, itd. „Namjeravam otići s tog posla i nadam se da će mi isplatiti slobodne dane koje nisam iskoristio, iako je zakonski to samo njihova dobra volja“, kaže Jovan.

Za dvije godine rada, on nema ni punih mjesec dana radnog staža, a u vrijeme prvog vala pandemije koronavirusa nije bio prijavljen na zdravstveno osiguranje. „Da nisam otišao u apoteku po jedan lijek i tako saznao da mi knjižica nije ovjerena, mogao sam otići u bolnicu i imati probleme, jer nemam zdravstveno", kaže Jovan za DW.

Prema podacima Inicijative A11, bez prava na zdravstveno osiguranje u Srbiji radi gotovo 116.000 ljudi, dok pravo na plaćeno bolovanje nema više od 154.000. „Čak 21,5 posto radnika ugrožava svoje psihičko i fizičko zdravlje radeći prekovremeno bez ikakve novčane naknade", navodi A11 u svom prošlogodišnjem izvještaju „Iskrivljena slika – stanje ekonomskih i socijalnih prava u Srbiji".

Tako vlasnika jedne privatne srednje škole u Beogradu ni ugovor o radu koji je potpisao s jednom profesoricom nije natjerao da joj uplaćuje zdravstveno osiguranje. DW ju je kontaktirao preko njezine prijateljice Ivane (pravo ime poznato redakciji), ali za sada, između ostalog i zbog narušenog zdravlja, o tome za medije ne želi govoriti.

Prekarijat u medijima

Premda izvještavaju o teškom položaju novinara, i pojedini mediji u Srbiji svoje zaposlene ponekada godinama drže u prekarnom položaju. DW je posredno i neposredno kontaktirao nekoliko novinara jedne beogradske redakcije i oni ne negiraju da kao „honorarci“ rade isto kao i stalno zaposleni, uz mjesečne zarade koje, prema saznanjima DW, nekada ne prelaze 40.000 dinara. O tome za medije, međutim, čak ni anonimno, ne žele govoriti.

DW je također kontaktirao angažirane na jednoj televiziji s nacionalnom frekvencijom. Na razgovor je pristala Marija (pravo ime poznato redakciji) koja šest godina potpisuje autorske ugovore, a njezin zadatak je da svaki tjedan pripremi prilog za jednu emisiju. „Istina je da mi ne mjere vrijeme koje provedem u redakciji, ali ovo je posao koji se uglavnom radi na terenu. Ako radim za praznike, to mi nije plaćeno. Nemam pravo na bolovanje, trudničko, porodiljsko, regres, prijevoz... Imam fiksnu naknadu i to je to.“

Temelj za tužbu

Svaki oblik kršenja Zakona o radu može se, osobno ili anonimno, prijaviti Inspekciji rada. Ivana je zato već prijavila vlasnika beogradske privatne škole i time otvorila šansu da se njezina prijateljica izbori za svoja temeljna prava.

Takav je recimo epilog tužbe koju je podigao radnik Beogradskog vodovoda i kanalizacije Đorđe Đorđević. Prema navodima s web-stranice radnik.rs, Vrhovni kasacijski sud ove godine potvrdio je prvostupanjsku presudu kojom su poništeni ugovori o privremenim i povremenim poslovima koje je Đorđević godinama potpisivao s tim javnim poduzećem, iako je radio isto kao i stalno zaposleni.

Apelacijski sud prethodno je zaključio da je poduzeće Beogradski vodovod i kanalizacija prikrivalo da je u pitanju rad na istim poslovima koji je trajao nekoliko godina, naglašavajući da je Đorđević trebao biti angažiran na temelju ugovora o radu i to na neodređeno vrijeme.

Ipak, izgleda da obespravljenost prekarnih radnika u Srbiji ima ograničen rok: „U postupku usklađivanja s pravnim tekovinama EU-a, rad izvan radnog odnosa morat će biti izbrisan iz Zakona o radu, a njegovi različiti oblici morat će postati ili dio radnog odnosa (ugovor o obavljanju privremenih i povremenih poslova), ili dio obaveznog prava (prije svega ugovor o djelu i ugovor o autorskom djelu). Ili će jednostavno biti ukinuti“, kaže za DW predsjednica Sindikata novinara Srbije Dragana Čabarkapa.

Pratite nas i na Facebooku, preko Twittera, na Youtubeu, kao i na Instagramu