Bosna i Hercegovina, Srbija, Hrvatska, Crna Gora i Kosovo tragaju za oko 11.000 nestalih osoba koje su stradale u sukobima na prostoru bivše Jugoslavije u proteklih 30 godina. Od tog broja 7.600 odnosi se na BiH. A s područja istočne Hercegovine najviše osoba za kojima se još traga je iz Nevesinja. Aljonka Dželetović traži brata više od 30 godina. Nestao je 15. lipnja 1992. godine.

„Nije mi još jasno kao osobi, kao čovjeku, kao sestri, da još nisam u stanju sahraniti ga“, kroz suze priča Aljonka, objašnjavajući da je tijekom potrage dobila dokaze s lica mjesta, imena ljudi koji su ga odveli.

Neopisiva bol

„On je uhvaćen živ. Po svim konvencijama on je trebao biti u razmjeni kao ratni zarobljenik. Međutim, njega su ubili, znamo i tko. Ali njegovo tijelo, s obzirom da je predmet zločina, je sakriveno“, priča Aljonka Ona kaže da je prije osam godina sve dokaze predala u Tužiteljstvo BiH, ali predmet stoji u ladici i nitko ne želi pokrenuti istragu.

„Nemoguće je opisati bol ovih zadnjih 30 godina, ne samo moju nego i svih onih koji tragaju za svojim najmilijima", kaže Aljonka.

Naši sugovornici, bez obzira kojoj etničkoj grupi pripadaju i bez obzira na kojem prostoru tragaju za tijelima svojih srodnika, na današnji Međunarodni dan nestalih osoba upozoravaju još jednom da je politika glavni krivac što se proces traženja nestalih u cijeloj regiji, a posebno u BiH, toliko odužio. Istina, taj proces je imao kontinuitet u razdoblju desetak godina nakon završetka rata, ali je zadnjih godina u zastoju. Iako sada postoji i regionalna suradnja u okviru koje su nedavno razmijenjeni posmrtni ostaci između BiH i Srbije na graničnom prijelazu Rača, u praksi se realizira mali broj slučajeva.

„Da postoji politička volja to bi se odavno riješilo. Ali političari i ovo koriste za svoje osobne interese, ne dozvoljavajući da se jedno strašno poglavlje u našoj povijesti okonča i da krenemo dalje“, kaže za DW Semina Alekić, predsjedavajuća Koordinacije udruženja obitelji nestalih osoba u BiH, koja podsjeća da BiH ima Zakon o nestalim osobama, ali da se on ne primjenjuje u praksi.

„Točno se zna koja je bila zapovjedna odgovornost, nije moglo nestati 100, 200 ljudi na jednom prostoru a da nitko ne zna. I to je bilo sustavno na svim terenima. Dakle, svi znaju sve i samo šute“, kaže Alekić, navodeći kao pozitivan primjer formiranje regionalne liste nastalih na kojoj je 11.000 imena.

Regionalna suradnja

Upravo ta regionalna lista sprječava zloupotrebu svih vlada u regiji, gdje su pročišćeni popisi i izbjegnuta bilo kakva manipulacija brojkama. Ali, nedostatak informacija o lokacijama pojedinačnih i masovnih grobnica, nepristupačni tereni, političke opstrukcije, i dalje ograničavaju manevar i potragu za posmrtnim ostacima na svim stranama.

U Institutu za nestale osobe BiH kažu da je suradnja između zemalja regije dobra i da se u tom kontekstu primjenjuju i sporazumi o suradnji koji su zaključeni na razini vlada. Kažu da je jedan od velikih pomaka i formiranje Grupe za nestale osobe u okviru koje je uspostavljana multilateralna regionalna suradnja po istim pitanjima i aktivnostima rješavanja slučajeva nestalih osoba.

„To je rezultiralo značajnim rezultatima kao što su uspostavljanje regionalne baze podataka nestalih osoba, analiza NN posmrtnih ostataka u mrtvačnicama, razmjene podataka, informacija, uz uključivanje obitelji u proces traženja nestalih i organizacija zajedničkih komemoracija“, kaže glasnogovornik Instituta Emza Fazlić, ističući da je jedan od najvećih uspjeha Regionalna baza nestalih osoba koja je postala ključni alat u naporima da se pronađu nestali u regiji.

Zajednička tuga, bol i suze

Što se tiče ostalih zemalja u regiji, stanje je manje-više isto kada je riječ o naporima da se pronađu nestali. Politika je glavni kočničar svih procesa, a članovi udruženja koja okupljaju one koji traže članove svojih obitelji imaju bolju suradnju. Prema podacima Međunarodne komisije za nestale, na prostoru Kosova je od 1999. godine nestalo 4.500 osoba. Oko 1.600 se i dalje vodi kao nestalo. Kosovska strana traži od Srbije otvaranje arhiva po sporazumu od prošle godine potpisanim između Beograda i Prištine, a prema kojem se strane obvezuju da će dozvoliti pristup svim dokumentima, uključujući i one s oznakom povjerljivo.

Treba pronaći pravi mehanizam koji bi proces traženja nestalih pokrenuo, jer ovaj dosadašnji ne daje dobre rezultate, kaže Nataša Šćepanović iz Udruženja obitelji „Kosmetski stradalnici", upozorivši da je u posljednjih nekoliko godina ovaj proces potpuno stao.

„Opstrukcije i manipulacije su razne, a jedan od glavnih uzroka je politika, odnosno nedostatak političke volje. A ovo nije politika, radi se o ljudima, o obiteljima koje traže svoje bližnje. Dug vremenski period je iza nas, bojim se da nemamo puno vremena“, kaže Šćepanović, uzimajući kao primjer međusobne optužbe Beograda i Prištine i odsustvo želje da se paralelno radi na obje strane jer je, kako kaže, proces na Kosovu potpuno zaustavljen.

„A mi, obitelji, trudimo se da prevladamo sve stereotipe i razlike. Zajednički nazivnik su nam tuga, bol i suze. I želimo svojim primjerom natjerati nadležne da rade svoj posao“, kaže Šćepanović, koja i dalje traga za tijelima roditelja koji su ostali na Kosovu.

„Obitelji koje vode organizacije u Beogradu, meni su braća i sestre. Imaju istu bol kao i ja u svojoj obitelji. Politika ne želi riješiti stvari zato što netko od njih mora odgovarati za zločine koji su počinjeni“, rekao je ranije za DW Bajram Ćerkinaj iz Kosovske Mitrovice, koji od 1999. godine traga za sinom.

Apel institucijama

Resursni centar za nestale osobe Kosovo organizirao je prije nekoliko dana u Prištini okrugli stol na kojem su obitelji s obje strane još jednom apelirale na sve da se ozbiljno posvete rješavanju problema nestalih.

„Dug period od 25 godina obitelji ne osjećaju da vlade u Beogradu i u Prištini smatraju da smo ljudi i da čekamo ljude. Mi čekamo jednu neovisnu politiku. Da smo ljudska bića do sad bi se naši najmiliji vratili našim obiteljima. Molimo sve institucije na Kosovu, Srbiji i međunarodnu zajednicu da što prije ovo naše srce smiri“, rekao je Ćerkinaj, koji je član Resursnog centra, a u čijoj je organizaciji održan okrugli stol „Nestali ničija briga“.

Proces identifikacije žrtava se zaključuje kada se osoba identificira putem DNK metode ali i kada tu identifikaciju potvrde članovi obitelji. Tek tada se žrtve koje su identificirane skidaju s popisa aktivnih slučajeva. U BiH se u 12 mrtvačnica nalaze posmrtni ostaci oko 2.800 žrtava gdje je uzet DNK, ali podudaranja s krvnim uzorcima članova obitelji nestalih osoba nije bilo.

Ali za obitelji nestalih i ono sa čim se oni suočavaju proteklih desetljeća, najvažnije je razumijevanje „onog s druge strane“, jer se samo na taj način budućim generacijama, kažu, može ostaviti bolja budućnost.

„Ja sam mislila da je moja bol za bratom najveća dok nisam čula ženu koja je ispričala svoju priču gdje sam ja rekla, jao pa ima težih sudbina od moje. Tu se dolazi do razumijevanja, kada saslušamo jedni druge, kada shvatimo koliko bola nose i drugi ljudi. I na taj način se zajednički možemo boriti“, zaključuje Aljonka Dželetović, sa početka priče.