Rosi Torres je iz Latinske Amerike i već deset godina bez dozvole boravka živi u Njemačkoj gdje radi ilegalno. Njezino pravo ime je zapravo drugačije, ne želi ga javno reći isto kao ni ime zemlje iz koje dolazi. Po profesiji je topografkinja, ali u svojoj domovini nije mogla naći posao. Za financiranje sinovog studija i lijekove potrebne starim roditeljima potreban joj je novac. Stoga ona svakodnevno čisti u više njemačkih domaćinstava i velik dio zarađenog novca šalje svojoj obitelji.

Prekvalificirane čistačice

Rosi Torres nije jedinstven slučaj. Mnoge osobe koje rade u njemačkim domaćinstvima su prekvalificirane, kaže Kyoko Shinozaki. Ovaj sociolog iz Japana na Sveučilištu u Bochumu provodi istraživanja o međunarodnoj migraciji radnika i transnacionalnim obiteljima između Europe i Azije. "Ti ljudi su dobro obrazovani, ali u svojim matičnim zemljama ne vide mogućnost napretka. Neki rade u svojoj profesiji, ali zarada nije dovoljna da bi održali životni standard srednje klase."

Kao namještenici u njemačkim domaćinstvima oni zarade više nego učitelji ili inženjeri u svojoj domovini. Ali, s obzirom da su troškovi života u Njemačkoj znatno veći, te osobe ovdje vode vrlo jednostavan život, kako bi veće svote novca mogle poslati svojim obiteljima, kaže Shinozaki.

Za one koji trbuhom za kruhom odu u inozemstvo posebno je važno da osiguraju bolji život svojoj djeci. Za dobro obrazovanje svoje djece roditelji su spremni umanjiti vrijednost svoje profesije i propustiti dio dječjeg odrastanja. O djeci obično brine rodbina ili plaćeni staratelji iz još siromašnijih zemalja. Na taj način nastaju međunarodni lanci za njegu. Tako se na primjer u Njemačkoj o starim osobama brinu Poljakinje, dok na njihovu djecu u Poljskoj paze Ukrajinke.

Veza preko Skypea

Kroz mobitele i prije svega Internet, radikalno su se promijenili kontakti između članova obitelji, pogotovo u seoskim područjima. I Rosi Torres skoro svakodnevno preko Skypea razgovara sa svojim sinom. Već deset godina ga vidi samo preko kompjutorske kamere. S obzirom da u Njemačkoj nema dozvolu boravka, ona se ne usuđuje otići u drugi grad, a de se i ne govori o mogućnosti odlaska u domovinu. Uskoro će sina, međutim, vidjeti i to ne samo preko kompjutorskog ekrana: "Završio je fakultet za inženjera i sada će u Njemačkoj početi master-studij i potražiti dobar posao. Onda ćemo nas dvoje ovdje zajedno raditi nekoliko godina i vratiti se kući", kaže Rosi.

Crveni tepih na aerodromu

U nekim zemljama stanovnici koji su zbog posla otišli u druge zemlje uživaju veliki ugled. Jedan od razloga je taj što novac koji šalju svojim obiteljima ima veliko ekonomsko značenje za tu zemlju. Filipinska država, koja već od 1970-ih vodi politiku sustavnog slanja radnika u inozemstvo, slavi ih kao "narodne heroje". "Po povratku u zemlju za te osobe se već na aerodromu doslovce pripremi crveni tepih", kaže Kyoko Shinozaki.

Tamo međutim gdje rade skoro da nemaju nikakvih prava. Jedna konvencija koju je inicirala Međunarodna organizacija rada (ILO) trebala bi u dogledno vrijeme namještenicima u domaćinstvima osigurati pristojne uvjete rada i omogućiti im odgovarajuću plaću, godišnji odmor i zdravstveno osiguranje.