Revitalizacija nekoć slavnog Imunološkog zavoda u Zagrebu nesumnjivo će, uslijed aktualnih zbivanja s privođenjem ministra zdravstva Vilija Beroša zbog osnovane sumnje u kriminalne radnje, na izvjesno vrijeme pasti u zadnji plan. No već neko vrijeme ona definitivno nije u žiži najšire javnosti. Razlog tome prvenstveno su neuspješni dosadašnji pokušaji realizacije tzv. modula u obnovi te strateški važne ustanove javnozdravstvenog sustava. Propalo je tako više natječaja za gradnju pogona, izuzev onog za proizvodnju antitoksina, tj. seruma protiv otrova zmija i crne udovice.

Nisu uspjeli, naime, pozivi za modul s proizvodnjom lijekova iz ljudske krvne plazme, biološkog laboratorija i upravne zgrade. Natječaj za onaj koji je uspio, protuotrovni modul, ostvaren je nakon šest pokušaja, a izjalovila se i potraga za strateškim partnerom. Sve to izazvalo je kritike na račun danas već bivšeg ministra, ali i dalje nema minimuma konsenzusa oko pitanja zašto obnova Imunološkog zavoda toliko zapinje. Također, čini se da nije jasno koliko više Hrvatskoj uopće treba institucija te vrste. Štoviše, više je izgledalo da je neophodna u vrijeme njezina postupnog, višegodišnjeg zgasnuća, negoli sada u fazi revitalizacije.

Ili šlampavost ili opstrukcija

„Meni je ta priča s propitivanjem uloge Imunološkog, s oproštenjem, prilično smiješna“, odrešita je Lidija Jagarinec, radnica i sindikalna predstavnica u toj ustanovi, dan-danas posvećena njezinu oživljavanju. „Naravno da je posrijedi strateški značaj, molim vas“, dodaje ona za DW, „jer probajte samo zamisliti neku međunarodnu krizu, takoreći bilo kojeg tipa. Valjda je jasno da ne smijemo ostati bez krvnih derivata, za početak. Puno smo premali na svjetskoj sceni, bili bismo zadnji u redu za podjelu zaliha. Tako je bilo za cjepivo protiv covida, a za drugo bi moglo biti i teže.“

Jagarinec je bila svjedokinja agonije Imunološkog u prošlom desetljeću, za što nitko još nije ponudio razložno tumačenje, a posljednjih mjeseci prinuđena je promatrati nove muke s obnavljanjem te kuće. Na pitanje je li riječ o šlampavosti ili opstrukciji, uzvraća da ne zna, ali da joj sve izgleda kao (pod)motiviranost nekim partikularnim interesima. Uspoređuje to s izuzetnom ekonomskom i, očito, političkom motivacijom koja omogućuje nicanje trgovačkih centara poput gljiva poslije kiše. Uvjerena je da su natječaji loše pripremljeni, kao i perspektiva daljnjeg poslovanja zavoda. „Od strane samog zavoda“, dodala je, „jedinu pogrešku vidim u pripremi dokumentacije za gradnju u Brezju. O ostalom doista ne mogu govoriti, jer ne znam razlog zašto su propadali natječaji, ali je činjenica da su propadali.“

„Jako teško se vratiti na šire tržište koje zasigurno jest uvjet, ali netko bi se tim morao ozbiljno pozabaviti. Jasno da protuotrove ne možemo proizvoditi samo za Hrvatsku, jer ih ovdje ne treba više od nekoliko godišnje, dok je s derivatima lakše. No znate li da smo serumima uredno opskrbljivali zoološke vrtove po SAD-u? Kod nas, međutim, ako vas danas ubode udovica ili poskok, odapnete! Malo tko ima uvozni serum u pripremi, skup je i, praktično, teško dostupan. Naš je bio kudikamo povoljniji. A slično je bilo kad je Pliva zaustavila izradu penicilina. Iskreno, ja sam za svoje dijete tad preko veze nabavljala Jugocilin iz Srbije", rekla nam je Jagarinec.

Realno neostvarivi natječaji

Drugi naš sugovornik u ovom osvrtu na trenutnu situaciju s Imunološkim, dr. Ivan Marchiotti, davno je otišao iz te ustanove, još dok je bila uspješna. U međuvremenu, njegova privatna biotehnološka tvrtka BioGnost ostvaruje značajne rezultate, a on sam nema mnogo nedoumica oko uzroka neuspjeha obnove Imunološkog zavoda. „Da se Ministarstvo zdravstva RH uistinu valjano zalagalo oko toga", odgovorio nam je, „postupalo bi nalik Sloveniji, primjerice, s tamošnjim Zavodom za transfuziju. Oni prikupljaju slovensku plazmu, ali je bez oklijevanja i zbunjenosti oko toga što i dalje nemaju svoje pogone za obradu, šalju u privatnu austrijsku firmu."

No gotovi proizvod tad imperativno završava u slovenskim bolnicama, doznajemo od Marchiottija, a za tržišnom alternativom smije se posegnuti samo u slučaju manjka. „Stoga najprije treba postupati praktično", dodaje on, „zatim vidjeti što se dalje može i što je neophodno. No, u odnosu na nekadašnju elitu koja je vodila naš Imunološki, poput kolega Ikića i Silobrčića, danas tamo nema vrhunskog znanja. Ovi si čuvaju mjesta do penzije, a nitko državno ovlašten se ne obazire na to. Zato što i u državi, rekao bih, nema stručnjaka za strateško promišljanje, i nema odgovornosti."

Kad bi stručnosti i odgovornosti bilo, čuli smo nadalje, javni se novac ne bi rasipao na uzaludne natječaje koji su, uostalom, realno i neostvarivi, takvi kakvi jesu. „Nisam čitao detaljno sve propozicije, ali uočio sam da se forsiraju određene prastare tehnologije, bez ikakvog rezona. Ljudi koji takvo što planiraju, nisu imali od koga učiti. Kod frakcionacije plazme, za albumin i imunoglobulin, nisam primijetio raspis za intervencijski imunoglobulin, za specifični i tetanus imunoglobulin. Možda nešto od toga ima, neću tvrditi. No takav bi širi asortiman mogao pokriti sve ostalo, jer vrijedi i po 50 puta više na tržištu“, inzistira Ivan Marchiotti.

Nedostatak valjanih planskih modela

Prema njegovu uvidu, dio količina proizvodnje je postavljen nerealno visoko, jer nema plana za plasman, a drugi je prenizak, jer se ne isplati proizvoditi na malo, zbog čega je ugašena i npr. Rafinerija Sisak, napomenuo je on. Stoga se plaši da će veliki javni novac biti potrošen uzalud, u nedostatku valjanog tehničkog i tehnološkog, kao i poslovnog modela. „Političari, sa svoje strane, određeni su mandatima od četiri godine, eventualno još četiri, ine razmišljaju strateški. Koliko sam ih ja promijenio u karijeri, ne znam im broja. Dođu i odu, a naprave ništa ili malo“, kaže Marchiotti.

„A tu je i problem dviju ustanova, Imunološkog zavoda d.d. i njegova avatara, tzv. javne ustanove koja samo tako sjedi u dioničkom društvu, i nikom ništa. Ja i mnogi kolege još uvijek smo mali dioničari, ali to je gurnuto na marginu, kao i naslijeđena tradicija. Gubici su prebačeni na sljedeće godine, a taj avatar je preuzeo radnike i zauzeo nekretnine, dok istinska proizvodnja ostaje prazna najava“, ogorčen je dr. Ivan Marchotti. I, govoreći zaključno, njegova loša očekivanja definitivno ne zvuče neosnovano, ali počekajmo iduće vodstvo nadležnog ministarstva - možda nas sve netko iznenadi.