Panel na kome je sudjelovalo 30-tak eminentnih znanstvenika iz Europe i Amerike nije uspio odgovoriti na pitanje kada bi se reintegracija nekad prosperitetnog kulturnog ambijenta s područja bivše Jugoslavije mogla u punoj mjeri dogoditi. No, “konfrontirajući se sa prošlošću, da bi se suočili s budućnošću”, kako je glasila jedna od diskusija na ovoj akademskoj razmjeni mišljenja – znanstvenici su gotovo unisono izrazili uvjerenje -- kako je obnavljanje pokidanih kulturnih veza sasvim izvjesno. Ovom prilikom je rečeno, da brojni intelektualci s područja bivše Jugoslavije sasvim konkretno rade na tome. Skup u New Yorku bio je prilika da se progovori o trenutačnim poteškoćama, koje su nerijetko i još rezultat toksičnih “etnonacionalnih politika”. Obnavljanje ovog kulturnog prostora ima i zajednički nazivnik: želju zemalja na području bivše Jugoslavije da se što prije priključe Europskoj uniji.

Rad na reintegraciji

Glavni uvodničari dvodnevnog panela na sveučilištu Columbia, posvećenom obnavljanju postjugoslavenskog kulturnog prostora bili su profesori Davor Beganović sa Sveučilišta Konstanz u Njemačkoj, Aleksandar Jerkov, s Univerziteta u Beogradu i Andrea Zlatar-Violić, sa Zagrebačkog sveučilišta. Oni su ponudili svoje viđenje, kako se putem literature, i filma poglavito, može nadvladati kolektivnu traumu i opću melankoliju. I kako se preko “kulture sjećanja” – može suprotstaviti “kulturalnoj amneziji”. Panel je na koncu pokušao naći odgovor – može li se postjugoslavenski kulturni prostor doista reintegrirati. Profesor Beganović kaže: “Budućnost postjugoslavenskog kulturnog prostora je naravno u tome da opet dođe do spajanja onoga što se raspalo jednim neprirodnim putem. Znači, mi govorimo isti jezik, svi se na isti način težimo integrirati, netko manje, a neko više uspješno - u Europsku zajednicu”, kaže naš sugovornik, dodajući da na tom procesu reintegracije već duže vremena radi veliki broj intelektualaca iz bivše Jugoslavije.

Što prije do europskih standarda

Poslije “nasilne tranzicije i kreiranja posebnih i različitih kulturnih identiteta”, što je recimo bila tema izlaganja profesora Tomislava Longinovića s američkog Sveučilišta Wisconsin u Madisonu, te nakon Jugoslavije kao “produkta Hladnog rata”, o čemu je govorio Dean Vuletić sa Sveučilišta Columbia, na putu mogućeg obnavljanja postjugoslavenskog kulturnog procesa stoje još neki sasvim konkretni problemi. Profesorica Andrea Zlatar-Violić iz Zagreba, za Deutsche Welle o tome kaže: “Vi ne možete kupiti knjige u Zagrebu ni slovenske, ni srpske, ni bosanske, niti časopise, osim možda na glavnome kolodvoru. Jedino što se relativno distribuira to su filmovi, dok se muzika doslovce šverca, a literature ne. I zbog te činjenice, mislim da je gotovo pretenciozno govoriti o nekoj vrsti zajedničkog kulturnog prostora. Osim toga, izuzev u uskoj profesionalnoj zajednici, ne postoje nikakvi redoviti kontakti.”

Zlatar-Violić tvrdi i kako izlaz nije u jačanju nekih novih etno-nacionalnih kulturnih perspektiva, već da je izlaz, “isključivo u ovom političkom smislu priključenja Europskoj uniji”. To će kaže - poboljšati metode komunikacije, zaštitu autorskih prava i uopće kulturnu razmjenu u okviru znanih i vrlo praktičnih europskih standarda: “Tako bi se mogli osloboditi tereta jedne vrste internih, ne toliko političkih, a ponajmanje ideoloških, ali ovih problema, koji se vezuju za uspostavu pravne države i načina na koji država komunicira. A to je ono što nama kao državi, i državama u cjelini naprosto nedostaje, sve ove procedure, kao što nam nedostaju i demokratski standardi”, kaže Zlatar-Violić. Ona dodaje kako se sada “svi previše bavimo sami sobom”, te da to što prije treba nadvladati.

BiH – najpodjeljeniji prostor

Između razbijenih dijelova nekad prosperitetnog zajedničkog kulturnog ambijenta koji je u bivšoj Jugoslaviji ipak donekle funkcionirao, sada je još uvijek i poneki “kulturni vakuum”: prazni prostor, kao – žrtva aktualnih toksičnih politika. Tako je u jednom dijelu Bosne i Hercegovine na primjer. Tamo, recimo, preko entitetskih “kulturnih granica” još uvijek ne mogu proći domaći filmovi koji se u ostalim dijelovima Europe slave kao istinska remek-djela. Govoreći i o tome profesor Beganović, kaže: „Bosanskohercegovačka kinematografija ne uspijeva samo na međunarodnim festivalima, već imamo jasne podatke o tome, da su premjere filmova Jasmile Žbanić i Aide Begić iznimno uspješne i u Hrvatskoj i u Srbiji. Jedino mjesto na kojem ti filmovi ne mogu proći je Republika Srpska, a razlozi zato su sasvim jasni”, kaže Beganović. Na ovom panelu, “o kinu i sceni ideološke produkcije”, ovom prilikom, posebno je govorio Pavle Levi, s američkog Sveučilišta Stanford.

Transformacija bosanskih muslimana u Bošnjake

Iako bez posebnih zaključaka na kraju, na ovoj se iznimno interesantnoj konferenciji u organizaciji Harriman-instituta na Sveučilištu Columbia moglo čuti više zapažanja o tome kako je došlo do socijalno-političke dezintegracije bivše Jugoslavije. Bilo je riječi i o tome, je li raspad bivše zajedničke države bio “neizbježan”, o čemu je govorio Dejan Đokić sa Sveučilišta Goldsmiths iz Londona, kao i zamjenik direktora Harriman-instituta Gordon Bardos.

Andrew Rossos, sa Sveučilišta u Torontu govorio je “o Makedoncima, jugoslavizmu i Jugoslaviji”, dok je Robert Donia, s američkog Sveučilišta Michigan - za svoju temu odabrao analizu “o bosanskim muslimanima i njihovoj transformaciji u Bošnjake”. Član Hrvatskog Sabora, profesor Milorad Pupovac, bio je prijavljen sa temom: “Jezik uhvaćen u identitetima”. Sve u svemu, bila je to prilično raskošna panorama različitih pogleda, s prizvukom nostalgije, ali i s racionalnim prilazom. Sve je to, samo dodatno moglo posvjedočiti o očito sve izraženijem interesu i za uspostavljanjem novih kulturnih veza. Uz ostalo, bilo je riječi i o izazovima globalizacije, koju neki vide kao šansu, a neki i kao djelomičnu prijetnju lokalnom kulturnom identitetu.

Autor: Erol Avdović, New York

Odg. urednik: Anto Janković