Večernje novosti, uz Politiku jedini veći dnevni list u Srbiji koji se tiska ćirilicom, u najavi zakona o „očuvanju ćirilice“ vide i vlastiti trijumf. U jednom tekstu list navodi da je godinama pratio „neizvjesnu sudbinu“ pisma koje je „pred izumiranjem“, te pokrenuo i „akciju“ u kojoj su se o ćirilici izjasnili „vodeći srpski lingvisti, pisci, profesori, akademici“.

Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić predočio je nedavno članu Predsjedništva BiH Miloradu Dodiku nacrt Zakona o ćirilici. Identičan zakon – ili skoro identičan, s obzirom na to da treba biti u skladu s dva različita ustava – Srbija i Republika Srpska trebale bi usvojiti 15. rujna. Tog datuma je 1918. probijen Solunski front, a od prošle godine se obilježava kao Dan srpskog jedinstva, slobode i nacionalne zastave.

U četvrtak (2.9.) je Ministarstvo kulture i informiranja potvrdilo da je Vlada Srbije usvojila zakonski prijedlog prema kojem se širi krug subjekata koji moraju koristiti ćirilicu: osim državnih organa i javnih poduzeća, sada će to morati svi koji posluju s većinskim sudjelovanjem javnog kapitala. Kulturne manifestacije koje se natječu za budžetske novce morat će imaju logo na ćirilici. Usvajanje prijedloga zakona potvrdila je i Vlada Republike Srpske.

Najzanimljiviji dio zakona mogao bi biti onaj koji jamči porezne ili druge olakšice onima „koji se odluče da u svom radu i poslovanju“ koriste ćirilicu. Tu se ubrajaju i mediji, pa bi se uskoro Večernjim novostima nadzor nad „neizvjesnom sudbinom“ pisma moglo i financijski isplatiti.

Novac za ćirilicu

Zamjenik gradonačelnika Beograda Goran Vesić pohvalio se da je bio pionir u ovom pothvatu, tako što u glavnom gradu od prije tri godine firme koje istaknu ćirilični natpis imaju popust od pet posto na takse.

„Moj uvjet prilikom pregovora sa Starbucksom je bio da natpis, pored onog na latinici, bude i na ćirilici“, rekao je svojevremeno Vesić o dolasku američke franšize poznate po skupim napicima od kave.

Na pitanje jesu li financijski poticaji zgodno oruđe za očuvanje pisma, pisac Vladimir Tabašević odgovara: „Ako nam se nacionalni ponos i društveno biće zadovoljavaju time što je firma u kojoj smo zaposleni dogovorila bolje uvjete poslovanja kroz takvu (zlo)uporabu ćirilice, a ne na tome kolike su plaće zaposlenih, kakvi su uvjeti rada, to govori o našem kapacitetu da razlučimo bitno od nebitnog.“

Premda će se teško naći ljudi u Srbiji ili Republici Srpskoj koji ne vladaju podjednako dobro s oba pisma, borba za „očuvanje ćirilice“ poprima epski naboj.

„Tako postoje oni ćiriličari, čiji se sav patriotizam skupio u prkosnom ćiriličarenju, u zainaćenoj upotrebi tog pisma, kao i oni latiničari, koji pogrešno vjeruju da su više građani svijeta, ako se gnušaju ćirilice“, kaže Tabašević za DW.

„U tom smislu, nepovoljne okolnosti za ćirilicu jesu upravo u tome što njezina simbolička funkcija presudno određuje njezinu praktičnu funkciju“, dodaje ovaj dobitnik NIN-ove nagrade.

Latinica isplativija

Kad smo već kod praktičnosti, Tabašević ne krije „interes“ da svojom, kako ironično navodi, „nečitljivom prozom“ bude dostupan i onima koji se ne služe ćirilicom. Zato su njegove knjige, u izdanju Lagune, tiskane na latinici.

U tom izdavaču za DW navode da knjige za djecu tiskaju na ćirilici, one za tinejdžere na oba pisma, a da domaći autori literature za odrasle „sami biraju pismo na kojem će im djelo biti tiskano“.

Prijevodi koji čine 60% Lagunine ponude uglavnom su latinični. Kako navode, imaju čitatelje u regiji i dijaspori, koji često ne vladaju ćirilicom, a latinično pismo nudi i veći broj fontova. „Smatramo da su naša izdanja objavljena na dobrom, točnom i književnom srpskom jeziku te da ta kvaliteta jednako ili možda i više može pridonijeti očuvanju srpskog jezika od vrste pisma na kojem se knjige tiskaju."

U Adrija medija grupi, koja izdaje tabloid Kurir i niz magazina – sve na latinici – navode da „pozdravljaju inicijativu za zaštitu ćirilice i podržat će je u najvećoj mogućoj mjeri“, ali ne odgovaraju konkretno na pitanje DW hoće li prijeći na ćirilicu ako to bude donijelo porezne olakšice za medije ili bude uvjet za poslove koje sufinancira država.

Veljko Lalić, glavni urednik magazina Nedeljnik, kategorički kaže da latinično pismo može čitati cijela bivša Jugoslavija kao i dijaspora, dok bi ćirilično prepolovilo potencijalnu publiku. „Za nas, koji najviše ulažemo u digitalno izdanje, i koji imamo čitatelje u svakom dijelu sveta to je najvažnije.“

„Ne razumijem obranu ćirilice posebno kada je nitko ne napada. Ćirilica je moderna, u posljednje vrijeme čak i hipsterska, i jedino je može ugroziti ta nasilna obrana, ili miješanje države“, dodaje Lalić za DW.

A obrana pisane riječi?

Oni koji se raduju novom zakonu pak podsjećaju da ćirilica gubi bitku s vremenom. Još 2014. godine je istraživanje agencije Open Source pokazalo da 47 posto ispitanika piše latinicom, a 36% ćirilicom (ostali koriste oba pisma). Za razliku od tinejdžera gdje su pisma izjednačena, mladi ljudi u dvadesetim godinama mnogo češće koriste latinicu (65%-18%) dok je ćirilica dominirala jedino kod starijih od 60 godina.

Internet, društvene mreže i sveprisutni anglicizmi jesu uteg na vagi koji bi na duge staze mogao skoro istisnuti ćirilicu, kažu jedni. Drugi odvraćaju da je to nemoguće sve dok je ćirilica prvo pismo koje se uči u školama.

Trećima pak smeta što se obrana ćirilice uklapa u Vučićevu politiku obrane onoga što nitko ne napada i što je neupitno, poput Stefana Nemanje kojem je podignut spomenik ili prava da se priča o stradanju Srba u Jasenovcu, o čemu je državnim novcem snimljen film.

Kad se nekome izvedba ne dopadne, ili recimo pita koliko košta taj spomenik i zašto je željeznička stanica iza njega preseljena na periferiju, lako i brzo biva optužen da se protivi „svemu što je srpsko“.

A ako je već ćirilica sve manje zastupljena među omladinom, onda je njezino ogrtanje u tradiciju, zastavu ili prave vrijednosti stranputica, smatra Vladimir Tabašević. „Problem naših prostora i politika koje se vode, u tome je što se uporno stari problemi serviraju kao da imaju novu važnost. Stasavaju generacije onih kojih se ne tiče to da budu zatočene u tom začaranom krugu.“

„Oni koriste emojije, oni sve skraćuju, klasična pisma ih ne zanimaju da s njima komuniciraju, vrijeme im curi, nema se vremena za dijakritiku, nema se vremena za cijelu riječ, audio-vizualni sadržaji kojima su izloženi odlučuju o stupnju afektiranosti i slova su tu samo da poprate vizualni sadržaj kojim se komunicira emocija, ali – a to je načelno pitanje po meni - riječi, pisane riječi, prestaju imati snagu priopćavanja unutarnjih, duševnih zbivanja i stanja, i primat uzima fotografija, meme, a na nama koji držimo do pisane riječi, ostaje da promislimo i proizvedemo njezinu budućnost“, dodaje ovaj pisac.

Pratite nas i na Facebooku, preko Twittera, na Youtubeu, kao i na Instagramu