Na kraju stoji ova rečenica: "Europski parlament načelno podržava neovisnost palestinske samostalne države i rješenje u vidu formiranja dvije države i smatra da bi to trebalo biti praćeno nastavkom mirovnih pregovora." Rečenica kao grom koji još odjekuje na Bliskom istoku? Zasigurno ne. Beznačajna vježba u europskom političkom razvodnjavanju? Također ne. Unatoč svojoj nemoći u ovom pitanju Parlament je učinio ispravnu stvar i to iz dva razloga:

1. Poseban odnos

Toliko dugo dok njemački političari nose suodgovornosti za blage zaključke koji se tiču interesa Izraela, oni će i dalje skrbiti za suzdržanost kad je Izrael u pitanju. Legendarna izreka Billa Clintona "It's the economy, stupid" možda bi se mogla preokrenuti u "It's history, stupid" kada bi on bio njemački kancelar, a ne američki predsjednik. I gotovo 50 godina nakon okončanja Drugog svjetskog rata Njemačka mora jasno stajati na strani Izraela.

Posebni odnos između Savezne Republike Njemačke i Izraela, na koji se mnogo puta zaklinjalo, ne znači da Nijemci ne smiju izricati kritiku primjerice kada je riječ o izraelskoj gradnji naselja na palestinskim područjima. Ali pritom se jako pazi na odmjerenost kritike. Toga se njemački parlamentarci uglavnom drže. Naravno oni nisu usamljeni, ali spadaju u odlučujuće snage, koje sprečavaju bezuvjetno priznanje Palestine i koji kao preduvjet za to traže provođenje funkcionalnog mirovnog procesa.

2. Bezuvjetno priznanje ne donosi ništa

Ujedinjeni narodi su 2012. godine indirektno priznali Palestinu kao državu. Švedska je ove godine slijedila taj primjer s tim da nije postavljala uvjete za to. Mogu se pronaći argumenti za ove odluke, ali sigurno je sljedeće: one nisu ništa donijele. Ove odluke u najboljem slučaju dokumentiraju da Izrael gubi podršku međunarodne zajednice i njezinih građana. Ekstremni dijelovi političkog i vjerskog spektra to sve češće iskorištavaju primjerice u Francuskoj gdje je u ovoj godini broj antisemitskih napada udvostručen.

Čini se da sve to ne ostavlja dojam na izraelskog premijera Benjamina Netanjahua. Čak ni kriza u odnosima s najjačim i najvažnijim saveznikom SAD-om nije ga vratila za pregovarački stol. Kako dakle može jedna neobavezujuća kompromisna rezolucija Europskog parlamenta ponovo pokrenuti mirovne pregovore između Palestinaca i Izraelaca? Odgovor je jednostavan: ona to uopće ne može. Unatoč tome ona ima poruku koja bi mogla biti važna i za Netanjahua: brojni parlamentarci u Europskom parlamentu radije žele još jednom doći do rješenja zajedno SA Izraelom, nego lupiti šakom u stol i Izrael dovesti do gotovog čina i bezuvjetno priznati Palestinu. Iz toga proizlazi obaveza Izraelu. To je stvarna vrijednost ove rezolucije.