"Ovdje me zovu dočasnik Linsener, a nadređeni me mogu zvati i gospođa Linsener", riječi su mlade Stefanie. Da će jednom nositi vojnu uniformu, nije ni slutila kada se u kolovozu 2000. prijavila u Bundeswehr. Tada 18-godišnja trgovkinja komunikacijskih usluga prijavila se za mjesto civilnog suradnika. No poštom je dobila dokumente za prijavu za vojnikinju.

Naime, pola godine prije toga Tanja Kreil uspjela se pred Europskim sudom pravde izboriti za izmjenu zakona. Nakon toga vojnikinje su dobile pravo da u Bundeswehru rade poslove koji uključuju i obuku s oružem, a ne samo bolničke ili ostale poslove. Tako je Linsener bila među prvim ženama u Bundeswehru koje su prošle obuku s oružjem.

Smijeh je brzo prošao

 

"Otac je bio veoma ponosan na mene. I sam je bio u Njemačkoj narodnoj vojsci (NVA), no nije dugo služio. Ali je bio ponosan na mene, jer moj brat nikada nije otišao u Bundeswehr. Mama je imala sumnje, no i ona je ponosna na mene", priča Linsener. Potpuno nepripremljena 18-godišnja djevojka počela je s obukom. "Otišla sam na razgovor i ispred mene je stajao dočasnik koji je mislio da mi može narediti što da činim. To me zbunilo i smijala sam mu se, jer sam pomislila: što on od mene želi? Jedna veoma smiješna situacija", prisjeća se Stefanie.

Smijeh ju je brzo prošao, nakon što je morala kilometrima trčati kroz blato, na leđima ruksak od 30 kilograma, a u ruci puška od 3 kilograma. Preživjela je i tračeve i svađe u svojoj skupni koja se sastojala od sedam žena. Nekada je sumnjala u smisao pojedinih vježbi, no na taj je način ipak prepoznala svoje fizičke i psihičke granice. U njoj se probudila ambicija.

Zbog kose bacali kamenje na nju

"Rekla sam sama sebi: moraš proći kroz to i tako mora biti! Mislim kako su žene što se toga tiče ambicioznije, imaju veću volju. Ja sam ju zasigurno imala." Danas je ponosna što je izdržala i u stanju je sa zavezanim očima sastaviti pištolj: "Sretna sam što sam prošla obuku s oružjem. Naravno, riječ je o smrtonosnom oružju, no to je sastavni dio ovog posla." Upravo je sastavni dio njezine obuke bilo i četveromjesečno stacioniranju u Afganistanu. Svakodnevno hodati s oružjem i sigurnosnim prslukom, okolinu gledati samo kroz zaštitno staklo vozila.

Doživljaji zbog kojih je počela više cijeniti svoj život u Njemačkoj. Naučila je događaje ne primati ka srcu, ali je istovremeno primijetila kako je ženama znatno teže u zemlji poput Afganistana. U zemlji u kojoj dominiraju muškarci i u kojoj žene skoro i ne izlaze u javnost.

"Iako imam tamnu kosu, nije mu bilo lako. Nisam uvijek nosila maramu preko glave, što su mi objasniti ovako: to je kao da u Njemačkoj hodaš gol. Gađali su me kamenjem i slikali. Meni je to predstavljalo probleme."

Ljubav ipak jača od karijere

Mogla je ostvariti i karijeru u Bundeswehru, no ne žali zbog propuštene prilike. Naime, nekadašnji suprug kojeg je također upoznala u Bundeswehru htio je da se odluči: karijera ili ljubav. Odlučila se za ljubav. Ljubavi je u međuvremenu došao kraj. Već je devet godina u Bundeswehru, a trenutno je smještena u Kolnu u Bundeswehrovom uredu za odnose s javnošću. Major Jürgen Fischer svjesan je prednosti koju Bundeswehr dobiva vojnikinjama. "Žene su sposobne za multi-tasking, a to je moj nedostatak. U mnogim područjima znatno savjesnije rade, te su koncentriranije. Sveukupno, međusobni posao čini zadovoljstvo. Čovjek se može odlično osloniti na žene. Kada kažu da sve imaju pod nadzorom, onda je to tako."

U Afganistan bi rado opet htjela otići. Vojna uniforma već je spremna i čeka. U slučaju da želi napustiti Bundeswehr ima pravo na plaćeno dvogodišnje poslovno usavršavanje. Što točno želi raditi nakon što zauvijek skine vojnu uniformu, mlada djevojka još ne zna. No sigurno će nešto nenadano i sasvim neočekivano ponovno iskrsnuti na njen životni put.

Autor: Karin Jäger/M. Ljubičić

Odg. ur.: S. Kobešćak