Marija Jarockaja je jedna od malobrojnih koja se još sjeća svih razdoblja sovjetskog puta u svemir. Danas su joj 83 godine i osobno je sudjelovala u tom razvoju. "Kad sam došla ovdje, bilo mi je 23 godina. I prvo što sam vidjela je bila stepa, stepa... Gdje god pogledate, samo stepa."

Tek nešto više od godinu dana ranije su vojni inženjerci uopće počeli tu graditi grad - prvo je nosio ime Lenjinsk. Sve je tu bila najstroža tajna. Naravno da je prioritet bio izgraditi sve što je bilo potrebno za raketni program - stanovnici su bili manje važni. "Nije bilo niti trgovina, čak niti sauna", žali se Marija.

Ona je počela raditi u sovjetskom raketnom programu još i prije nego što je izgrađen Bajkonur. Nedaleko od tadašnjeg Staljingrada - današnjeg Volgograda je također postojalo područje najviše tajnosti, Kapi Jar gdje se eksperimentiralo još prije Drugog svjetskog rata. Tamo je počela školovanje za raketnu tehničarku, ali rakete su postale sve veće - i trebalo je izgraditi posve novi "kozmodrom".

Sovjetsko "računalo"

Mariju smo sreli u oronulom restoranu u centru Bajkonura. U društvu je Viktora Kulepjotova koji joj je zapravo bio šef dok je radila. Spremno potvrđuje njezine zasluge: "Marija je računala putanje raketa. Izračunala je putanje i za Sputnjik i za Jurija Gagarina!"

Umirovljeno živo "računalo" sovjetskog svemirskog programa, na spomen Jurija Gagarina priznaje: "Ja uopće nisam niti znala da u toj raketi sjedi i čovjek. To sam saznala tek kasnije, preko radija i jedva sam mogla vjerovati. Ali jedva mogu i opisati koliko smo svi bili ponosni!"

Naravno da su zaslužni obasipani odličjima i medaljama što je bila utjeha za potpunu tajnost. Oboje se još dobro sjećaju američkih špijunskih aviona koji su panično pokušali otkriti što može i što smjera Sovjetski Savez. Oni pak niti svojoj najbližoj rodbini nisu smjeli otkriti, gdje uopće rade, a što rade - to nisu smjeli reći niti kolegama na poslu.

Ti dani slave su već odavno prohujali u Bajkonuru. Još uvijek odande kreću rakete, nedavno je odande krenula tročlana posada na međunarodnu svemirsku postaju ISS. Ali mnoge zgrade stoje prazne, polupanih prozora i s pukotinama u betonu. Od 15 lansirnih rampi je još samo pet aktivno - uključujući i Rampu 1 odakle je u orbitu krenuo i Jurij Gagarin.

High-tech i kameno doba

Ali Bajkonur je za Rusiju postao problem. Naime - on uopće nije u Rusiji: on leži u Kazahstanu i Rusija je sporazumom iz 1994. iznajmila to područje od Kazahstana za 115 milijuna dolara godišnje. Već s raspadom Sovjetskog Saveza su stanovnici Bajkonura počeli odlaziti i ostalo je tek polovica od 100 tisuća stanovnika koliko ih je prije bilo. Nakon sporazuma s Kazahstanom i nastavka svemirskog programa su došli novi stanovnici. Ali, makar je to posebno područje u nadležnosti Rusije, sad je tamo tek trećina Rusa - ostalo su stanovnici Kazahstana.

Opet jedna gigantska raketa napušta halu gdje je bila sklopljena i polagano po željezničkim šinama kreće prema lansirnoj rampi. Prije lansiranja, sada redovito dolazi pravoslavni svećenik na blagoslov rakete i još uvijek ima novinara i kamera koje prate ovaj izuzetni događaj. Ali u ostalom Bajkonuru ništa nije "high-tech": posve je normalno da nestaje struje, vode ili plina, a život nije lagan ni zato što još uvijek postoje oštre kontrole, tko to ulazi i tko izlazi iz Bajkonura, kaže nam glasnogovornica grada Jelena Mitrofanova.

Jer Rusija u međuvremenu gradi posve drugu lansirnu stanicu za svoje rakete, u Vostočniju. Tehnički, idealno je da je takva lansirna rampa što bliže ekvatoru i zato je izabran Bajkonur. Zato se kozmodrom gradi na mjestu koje je sada najjužnije na području Rusije. A to je puno dalje na istoku, oko 5.000 kilometara od Bajkonura, gotovo na granici Rusije i Kine.

Stepa se vraća...

Marija Jarockaja i Viktor Kulepjotov tu nemaju nikakve iluzije: "Kad u Vostočniju počnu kretati iste rakete kao i ovdje, onda će prije ili kasnije zatvoriti Bajkonur. Onda će tu ljudi ostati bez posla." Doduše, tek 2023. je planirano da iz te nove postaje krenu i rakete s posadom, ali je svima jasno što čeka legendarno mjesto sovjetskog istraživanja svemira.

Zato osobito mladi odlaze iz Bajkonura. Mihailu je 17 i kaže nam kako bi "želio razvijati rakete". Ponosno nam pokazuje model rakete Sojuz koji je sam napravio. "Želim u Sankt Peterburgu studirati raketno inženjerstvo." Da li misli da će se onda vratiti ovdje, u Bajkonur? "Ja bih se htio vratiti, ali hoće li to funkcionirati? Vidjet ćemo na kojem kozmodromu ću završiti."

Ako Mihail uspije u svom životnom planu, ipak je vjerojatnije da će završiti u Vostočniju. A Bajkonur će nakon nekog vremena opet progutati stepa.

Thomas Körbel, dpa