U njemačkim knjižarama se redaju nove knjige, a u jesen, uoči doba darivanja za Božić, je uvijek puno književnih događaja. Ove srijede (16. listopada) počinje i Sajam knjiga u Frankfurtu na kojem se predstavljaju najnovije knjige iz čitavog svijeta. I opet će se nizati prezentacije i razgovori s autorima, izdavači se opet natječu u privlačenju pažnje javnosti svojim novim naslovima.

Možda jedino s izuzetkom kuharica, jedan književni žanr u pravilu ne treba toliko buke i reklame da bi te knjige i dalje odlično išle: kriminalistički romani. Naime, „krimići" se ovdje sve više prodaju, a i u čitavom svijetu postoji vjerna publika. Ona je doduše nešto češće ljepšeg spola, ali ni muškarci neće oklijevati kupiti novi krimić pred dug put ili za čitanje na plaži.

Svake godine se tako objavljuje na tisuće novih naslova kriminalističkih romana, praktično nema te zemlje u kojoj i domaći autori ne kreću tim putem. Ali odakle im ideja za zločine o kojima će pisati? Gdje pronalaze likove o kojima će biti riječ?

Ogledalo zla

U Kölnu se redovito održava manifestacija „Crime Cologne" na kojoj brojnoj publici autori predstavljaju svoja nova djela. To je svakako mjesto i gdje možemo naći odgovor na to pitanje: „Dobri autori kriminalističkih romana često dolaze iz novinarstva", objašnjava nam stručnjakinja za taj žanr Ingrid Müller-Münch. Ona i osobno dobro poznaje oba ta područja: i sama je bila novinarka koja je pisala o sudskim procesima za list Frankfurter Rundschau i sad je recenzentica kriminalističkih romana. „Ima i policajaca koji pišu, ima državnih službenika ili diplomata koji odjednom žele napisati krimić. Ima čak i europskih povjerenika koji su autori takvih romana. Ali prije svega ima veoma mnogo ljudi iz novinarstva među autorima kriminalističkih romana jer oni već po svom poslu znaju kako treba istraživati", kaže nam Müller-Münch.

„Nakon posla u redakciji otišao sam na trčanje. Kroz mračan Görlizer Park, pored muških prostitutki i dealera, mladića iz Gambije, Gvineje Bisau, na šljunčanoj stazi koja vodi prema obali rijeke Spree.." – to je izvadak iz trilera „Berlin Prepper", prvog romana novinara Johannesa Groschupfa. Prije toga je pisao knjige za mlade i reportaže za novine, a noću je radio u jednoj velikoj berlinskoj novinskoj kući kao urednik i zadaće su mu bile moderacija i obrada svakodnevnih komentara i mišljenja korisnika.

„Mi smo bili drolje cenzure, kmetovi propagande, govno. Uvijek iznova su mi ti izrazi udarali ravno u želudac", („Berlin Prepper")

Veliki dio toga čime se bavio su bili najgori komentari i izrazi mržnje, verbalno smeće riječi kakvo će se naći u svakoj redakciji u komentarima korisnika. „Takve fantazije nasilja vam ipak ulaze pod kožu", priznaje nam Groschupf. „Mnogo toga se prije možda tek govorilo potiho u društvu prijatelja i istomišljenika, ali sad je to u javnosti zahvaljujući internetu."

Piše o onome što je i vidio

Autor je sakupio najgore komentare i obradio u svojem romanu. Kriminalistička radnja je pokušaj ubojstva među pripadnicima „Preppera" – tako se sami zovu osobe koje vjeruju kako će ubrzo doći do globalne katastrofe, pa pripremaju zalihe, ne samo hrane nego i oružja.

U mreži se predstavljaju kao „Rambo", „Anđeo osvete", „Zabrinut građanin" ili „Znoj pod rukom", kaže nam Groschupf. Bez ikakvog oklijevanja šire mržnju prema strancima i rasističke teze o propasti Zapada. „Meni nije bilo do pojedinačnih osoba, nego o tom ozračju spremnosti na nasilje koja se širi socijalnim mrežama. Podzemlje iz kojeg onda dolaze takvi kriminalni zločini kakve smo i sad doživjeli."

Autor tu misli na nedavni teroristički napad na sinagogu u Halleu i koliko su i takvi kriminalistički romani zapravo veoma bliski stvarnosti. „Imao sam ambicija to prikazati i iz novinarske perspektive, dakle istražiti kako ti ljudi zapravo 'dišu'? Kako izgleda njihov svjetonazor? Iz kojih izvora se hrani ta mržnja?"

Tamna strana svakodnevnice

O mržnji i prijetnji svakako zna mnogo i izraelski autor Dror Mishani i u svojim romanima zločine prikazuje iz neuobičajene perspektive počinitelja. Njegovo iskustvo je njegov život u Tel Avivu koji je posebna socijalna sredina: posve normalno ludilo u jednoj zemlji u kojoj se svaki trenutak može dogoditi novi teroristički napad ili eksplozija bombe.

Slika grada je u znaku upravo masovnog, marcijalnog prisustva vojske i policije: „Pišem knjige o krhkosti naše svakodnevnice. Živimo naš život bez da uopće razmišljamo kako se sve može promijeniti u jednoj sekundi. To je dobro, jer ne postoji drugi način za život. Ali to je nešto što nam književnost može dovesti pred oči: da se naš život, sa svim ljudima oko nas može promijeniti u trenu."

Dror Mishani živi i radi u Izraelu i kao profesor na Sveučilištu Tel Aviv predaje i o kriminalističkim romanima: "Ta neprestana prijetnja je svakodnevnica u Izraelu, za svaku osobu i u svakom trenutku. U školskom autobusu eksplodira bomba, snajperist ustrijeli jednog prolaznika, automobilski udes na nadzornoj postaji je uzrok paljbe. Priče koje život u Izraelu piše svaki dan iznova, bez da uopće i stignu u vijesti."

Svjedočanstva svakodnevnice više nego priče o inspektoru

Mishani promatra svoj okoliš i ima oko za napetosti u ljudskim susretima. „Ja nisam tipičan autor 'krimića'. Mene zanimaju ljudi, prolaznici na ulici, također i kriminalci i njihova sredina", kaže nam izraelski autor. Njegove priče i likovi su izmišljeni za njegovim pisaćim stolom: „Ja ih slažem iz karaktera različitih ljudi. Nemam neke konkretne osobe pred očima", objašnjava u interviewu za DW. „To više naliči slagalici s mnogo dijelova iz kojih slažem moje likove. A jedan dio te slagalice sam uvijek i ja", kaže i smije se. „Također i kod ženskih likova."

Postoji li „globalni krimić"?

„Kriminalističke priče su često lokalne priče", kaže Dror Mishani. U Izraelu nema tradicije takvih romana kao na primjer u Velikoj Britaniji. „Kad čitate romane Henniga Mankela i njegovog inspektora Kurta Wallandera, onda čitate o zločinima u malenom gradiću Ystad na jugu Švedske u kojem nikad niste bili. Ali ipak djeluju univerzalno: to se može dogoditi bilo gdje. Ti zločini se mogu dogoditi i u vašem dvorištu."

Ingrid Müller-Münch upozorava kako tu postoji ipak granica između univerzalne psihologije i sociologije – i dnevne politike koja se teško može razumjeti svugdje. Ipak, te knjige trebaju biti i zabavne. „Ima napetih priča u 'krimićima' koji su posve bliski aktualnim temama. Ali tu si uvijek govorim: ako se čitavog dana bavim migrantima ili Brexitom, nisam sigurna da o tome želim navečer i čitati u knjizi. *Krimić' mora tu i za nas ipak biti iznenađenje."