Odrubljivanja glave pred uključenim kamerama. Građanski ratovi i teroristički napadi - slike takvih zastrašujućih djela su iz dana u dan sastavni dio informativnih emisija. Kad vidimo takve slike teško je vjerovati u dobro u čovjeku. "Čovjek je čovjeku vuk", čuvena je latinska izreka. Zvijer koja - jednom razuzdana - uživa u krvi drugih ljudi i uvijek je spremna na strašna djela.

Oni koji čine takvu agresiju bivaju bespomoćno osuđeni kao "bolesni". Govori se da oni nemaju ništa zajedničko s "normalnim ljudima". Međutim sigurno je sljedeće: ubojstva, silovanja, sakaćenja, koja se u konfliktnim područjima na ovom svijetu događaju svakodnevno, ne mogu biti pripisana samo ludim pojedinačnim počiniteljima. Čitavi školski razredi ubijaju kao djeca ratnici. Muškarci siluju u skupinama ili ubijaju "one koji drugačije vjeruju" uz odobravanje drugih ratnika. Nalazi li se u konačnici sjeme nasilja u svima nama?

Mit o "agresivnom nagonu"

Siegmund Freud je vjerovao da postoji nasilje u ljudima. Vjerovao je u urođeni "nagon na agresiju". Generacije znanstvenika su na tome mukotrpno radile. Među njima i neurobiolog, liječnik i psihoterapuet Joachim Bauer, koji se prije pet godina u svojoj knjizi "Granice boli" bavio podrijetlom svakodnevnog i globalnog nasilja: "Pitanje pripada li provođenje nasilja u pra-prirodu čovjeka je naravno vrlo zanimljivo i za neurobiologe", kaže Bauer u intervjuu za DW.

I tako su znanstvenici koji se bave istraživanjem mozga proveli istraživanje koje je trebalo pokazati reagira li sustav sreće u mozgu kada ljudi - bez prethodne provokacije - čine agresiju. Rezultat je: za prosječno zdravog čovjeka nije vrijedno da bez razloga čini agresiju. "Odgovarajući sustavi u mozgu ne reagiraju", objašnjava Bauer. "Ono što stvara reakciju sustava jest dobivanje pozornosti, priznanja i poštovanja."

Priznanje kao pokretač zla

Teza zvuči paradoksalno, a čini se ipak znanstveno dokazivom: Naša želja za priznanjem, za pozitivnim transmiterima u mozgu, ne dovodi nužno do dobrih međuljudskih odnosa. Naprotiv: "Ljudi su spremni za ugled, poštovanje i osjećaj pripadanja nekoj skupini učiniti zlo", kažu znanstvenici.

I tako bi ovdje možda istraživanje mozga moglo pokazati ono što je u sociologiji i socijalnoj psihologiji tako često opisano: Da se mladi priključuju nasilnim skupinama jer se tu konačno osjećaju uzdignuto - i tada sistem nagrađivanja u njihovom mozgu konačno reagira. Riječ je o mehanizmu za koji Joachim Bauer vjeruje da postoji i kod mladića koji iz Europe dobrovoljno odlaze u džihad: "Može se s prezirom reći da su oni gubitnici. Ali u jednom društvu ne bi trebali biti producirani gubitnici jer upravo ti ljudi padaju u opasnost da se priključe radikalnim skupinama u kojima doživljavaju vlastitu vrijednost."

Izopćavanje djeluje kao bol

To da počinitelji nasilnih djela često poslije pripadaju među životne gubitnike nije novo otkriće. Zapostavljeni su od strane roditelja, u školi su zakazali, a od većine u društvu su diskriminirani. Stalno u opisu počinitelja nasilja na površinu dolazi sličan obrazac, a mediji ih u svojim pokušajima objašnjenja ponavljaju kao mantru.

Ono o čemu se rijetko govori jest, kako zaista djeluje iskustvo izopćavanja i diskriminacije na mozak. Pri tome su znanstvenici koji se bave istraživanjem mozga ovdje već odavno podastrli konkretne rezultate: "Prilikom izopćavanja i ponižavanja u mozgu reagiraju ista područja koja se aktiviraju i prilikom boli, to je tzv. matrica boli", kaže Bauer. "To znači, s gledišta mozga bol ne predstavlja samo tjelesni napad, već i društveno izopćavanje i poniženje."

Istraživanja mozga pokazuju da je bol najveći pokretač koji dovodi do nasilja. Vjerojatno jer je to evolutivno-biološki tako određeno. Naime, zato što nam je sposobnost da budemo agresivni do danas potrebna kako bismo se obranili od opasnosti. Također i činjenica da naš mozak izopćavanje izjednačava s boli je evolucijski sasvim utemeljena. U konačnici još su naši preci živjeli u društvenim skupinama. A izbacivanje iz skupine je po pravilu bilo jednako smrtnoj presudi. "S obzirom na to da je bol najjači stimulans za agresiju, onda se može razumjeti zašto ljudi i skupine stanovništva, koji su pogođeni izopćavanjem, pokazuju veliku spremnost za agresiju", smatra Bauer.