Velika Britanija je šokirana. I više od toga. Mnogi Europljani koji su se interesirali za britanski referendum, kao i mnogi Europljani koji su na političkim dužnostima u Bruxellesu, užasnuti su. Nameće se pitanje: je li sve to vrijedilo? Kako je moguće da politički spor oko kursa Velike Britanije odnese jednu žrtvu?

Izgleda da je kukavički ubojica ubio iz mržnje. Tako to vidi i ožalošćeni suprug ubijene zastupnice. Radi se o mržnji usmjerenoj na političku klasu, na establišment, na jednu potpuno pogrešnu sliku EU-a. Nije ovo bilo samo podmuklo besmisleno ubojstvo jedne majke, jednog političkog talenta. To je i napad na demokraciju u Velikoj Britaniji. Kako je moglo doći do toga?

Rijetkom tvrdoćom, nevjerojatnim svađama, lažima, lažnim brojkama, apsurdnim tvrdnjama i širenjem straha, obje strane su zatrovale političku klimu. Zagovornici „brexita“ su govorili o Adolfu Hitleru, Sovjetskom Savezu i iznosili fantazije o invaziji i najezdi izbjeglica kako bi utjerali ljudima strah u kosti. Protivnici „brexita“ su vidjeli u opasnosti svjetski mir i blagostanje u Europi kao cjelini. I oni su širili strah, ali ni izdaleka tako drastično kao desno-populistička kampanja „Leave“. Demagog Nigel Farage iz Stranke za neovisnost trebao bi se zapitati je li pretjerao.

Još dalje je otišla desnoekstremistička stranka „Britain First“, koja, prema informacijama s vlastite internet-prezentacije mrzi bijele ljevičare i kritične novinare. Još nije jasno je li se ubojica prilikom svog gnusnog čina pozivao na stranku „Britain First“, ali ima svjedoka koji baš to tvrde. Jedan glasnogovornik stranke „Britain First“ nije se ustručavao opovrgnuti bilo kakvu vezu i napasti medije zbog njihovog izvještavanja.

U Velikoj Britaniji stranke i tabori u usijanoj referendumskoj borbi ne snose pravnu krivicu za zločine, ali ipak snose odgovornost. Odgovornost za agresivnu atmosferu koja je mogla potaknuti ubojicu. Ujedinjeno Kraljevstvo je doživjelo politička ubojstva u sukobima sa sjevernoirskim teroristima. Ali, posljednji zločin nad nekim parlamentarcem izvršen je prije 26 godina.

I u Njemačkoj političko raspoloženje postaje agresivnije. Politički motivirano nasilje s desna i s lijeva sve je prisutnije u sukobima oko izbjegličke politike. I u Njemačkoj je bilo sličnih napada. Srećom, kandidat SPD-a za kancelara Oskar Lafontaine (1990), ministar unutarnjih poslova Wolfgang Schäuble (1990) i kandidatkinja za gradonačelnicu Kölna Henriette Reker (2015) preživjeli su napade.

Za tjedan dana birači u Velikoj Britaniji bi trebali odlučiti hoće li napustiti Europsku uniju ili ne. Je li to sad još uopće moguće? Zagovornici EU-a su prekinuli svoju kampanju na 24 sata. Protivnici su učinili isto. No, jedan dan primirja nije dovoljan: britanski referendum bi trebalo odgoditi za nekoliko tjedana, kako bi se duhovi smirili, a strah i mržnja istjerali iz predizborne kampanje. Sada bi se trebalo povući korak natrag i upitati se: kako se moglo otići tako daleko? Želimo li zaista i dalje tako postupati? Velika Britanija bar to duguje Jo Cox i njezinoj obitelji.