Ministri vanjskih poslova Njemačke, Francuske, Rusije i Ukrajine pregovaraju o primirju na istoku Ukrajine – za sada bez rezultata. Dok oni razgovaraju, zaoštravaju se borbe u oblastima Donjecka i Luganska. Usprkos tomu, za tjedan dana u Minsku bi se trebali sastati ukrajinski i ruski predsjednici Petro Porošenko i Vladimir Putin. Sukob je na novoj prekretnici, sljedeći dani mogli bi mogli biti presudni za to hoće li činjenični rusko-ukrajinski rat prerasti i u službeni.

Kijev za vojno rešenje

Ispod nepregledne situacije, ciljanih dezinformacija koje šire zaraćene strane i diplomatskih floskula u javnosti se tek povremeno ocrtavaju osnovne karakteristike aktualnog sukoba. A to je prije svega činjenica da se ukrajinsko rukovodstvo još krajem lipnja odlučilo za vojno rješenje sukoba u Donjecku i Lugansku. Nakon brojnih propalih pokušaja, ukrajinskom predsjedniku Porošenku iz unutarnjopolitičkih razloga teško da je ostalo drugo rješenje osim vojnog. Obaranje malezijskog putničkog aviona – a sva je prilika da su ga oborili separatisti koje podržava Moskva – ojačalo je i međunarodno razumijevanje za vojno rješenje Kijeva.

Ukrajinska politika trenutno nije zainteresirana za primirje, ukoliko bi ono značilo zamrzavanje aktualnog stanja i predah za separatiste. Cilj Kijeva je očigledno da zauzme Donjeck i Lugansk, ako je moguće do 24. kolovoza kada se slavi Dan neovisnosti Ukrajine. Izgleda da to ostaje cilj čak i ako sredstva podrazumijevaju još veću humanitarnu katastrofu. Nakon toga bi Kijev pokušao povratiti kontrolu nad čitavim pograničnim pojasom prema Rusiji.

Moskva za destabilizaciju

Preko nekih dijelova granice koje kontroliraju separatisti redovno stižu novi borci i oružje iz Rusije. Kremlj je do sada radio sve kako bi destabilizirao istok Ukrajine i kako Kijev ne bi povratio punu kontrolu u Donjeckom bazenu. Time Moskva ide ka čitavom nizu ciljeva koje možemo svesti na slabljenje novog omraženog rukovodstva u Kijevu kao i stvaranje separatističkog entiteta između Ukrajine i Rusije. Takav entitet bio bi svojevrsna tampon-zona ka prozapadno orijentiranoj Ukrajini, ali istovremeno i najjači adut u pregovorima o budućnosti Ukrajine.

Ipak, najkasnije nakon obaranja spomenutog civilnog zrakoplova, ruska politika ispostavlja se kao vrlo rizična igra. SAD i EU odgovorili su jakim sankcijama protiv Rusije, puno jačim nego što su to očekivali u Kremlju. Tamo su ishitreno uveli i protusankcije koje će više pogoditi rusko stanovništvo nego europske proizvođače s liste za embargo. Činjenica da se Bjelorusija i Kazahstan, obje članice ruske carinske unije, nisu htjele pridružiti embargu protiv Zapada otkriva nam do koje je mjere ruska politika slabo promišljena.

Rat i mir u Putinovim rukama

Sada Kremlj stoji pred odlukom. Mogao bi da dalje provocirati eskalaciju, pojačati podršku separatistima i iskoristi humanitarnu katastrofu kao izgovor za otvorenu vojnu intervenciju, ukoliko separatisti sami zapadnu u slijepu ulicu. Takav kurs u Moskvi ima više nego dovoljno zagovornika – prije svega u vojno-industrijskim i nacionalističkim krugovima. Oni se nadaju potpunom ograđivanju Rusije od svjetskog tržišta i reindustrijalizaciji zemlje financirane godinama taloženim deviznim rezervama.

Alternativa tome bila bi da Putin zauzme kurs deeskalacije i de facto povuče svoju podršku separatistima. On će to uraditi tek ako mu Ukrajina i EU dozvole da u tom zaokretu sačuva obraz. Jer unutarnjopolitičke posljedice otvorenog poraza za Putina bi bile vrlo opasne – opasnije od otvorenog rusko-ukrajinskog rata kojeg bi ruska propaganda prodavala kao mirovnu misiju.

Nešto malo nade u diplomatsko rješenje daje za utorak najavljeni sastanak Putina i Porošenka u Minsku, uz prisutnost vodećih predstavnika EU. Prije toga će u subotu Angela Merkel otići u Kijev, prvi put od izbijanja krize. To pokazuje da kancelarka vrlo dobro zna koliki će ulog biti na stolu u Minsku.