DW: Posjet premijera Albanije Edija Rame (naslovna fotografija: s Vučićem u Beogradu) Srbiji izvorno se trebao dogoditi ranije, ali je bio odgođen za 10. studenoga. Može li taj posjet bilo što promijeniti u ovako zatrovanoj atmosferi?

Aleksandar Sekulić: Dolazak Edija Rame može doprinijeti smanjenju napetosti iako su odnosi Srbije i Albanije takvi da se teško može očekivati Kopernikanski obrat poslije bilo kojeg službenog posjeta. Taj posjet svakako će poslužiti i vlastima dviju država da dobiju još jedan plus u očima Europske komisije. Ipak, prepucavanje dužnosnika i ministarstava, uključujući i prepucavanje na društvenim mrežama, ostavlja vrlo gorak ukus u ustima, čak i s Raminim posjetom.

Kako Vam djeluje niz slika koje gledamo posljednjih dana: bespilotna letjelica na nogometnoj utakmici, tuča, optužbe državnika Albanije i Srbije, sukob u Beču, Albanci pale srpske zastave po Kosovu, Srbi pale albanske pekare…

Još jednom najviše ispaštaju oni koji imaju najmanje veze s izvorima incidenata. Albanska javnost uglavnom ignorira to da karta Velike Albanije ne bi trebala nadrealno letjeti iznad nogometnog terena niti da su sami simboli Velike Albanije simboli koje trebati braniti.

U Srbiji se nedavni incident sa zastavom doživljava kao pokriće ili opravdanje za rasističko navijanje, upad na teren i napade na objekte u vlasništvu nesrba. Napadi na albanske pekare nisu uslijedili one noći kad je utakmica prekinuta, nego su organizirani i izvedeni hladne glave, u geografski jasnom području. Uz to, puka je sreća što u napadima, naročito u Staroj Pazovi i Somboru, nitko nije stradao. Službena osuda napada na albanske pekare u Srbiji je došla kasno i premijer ju je relativizirao govorom o „brutalnoj provokaciji“ koju je zastava predstavljala. Trebalo je poslati drugačiju poruku – da su napadi na imovinu podjednako neprihvatljivi i sa zastavom Velike Albanije i bez nje.

Nezaobilaznu ulogu u podgrijavanju atmosfere imali su još jednom mediji – i to ne samo tabloidni. Iščekivanje albanskih navijača i intervjuiranje prolaznika o tome što misle o njihovom dolasku u Beograd, ružne naslovne stranice i jednostrano prikazivanje incidenata na terenu, objavljivanje neprovjerenih informacija – doprinijeli su tome da ćemo posljedice utakmice osjećati još dugo.

Mediji ovih dana često navode da je proces pomirenja pretrpio udar – međutim, je li pomirenje dva naroda ikada i počelo? Ili su političari samo potpisali nekakve papire?

Ne možemo imati pomirenje tamo gdje postoji tako duboko nerazumijevanje i nepovjerenje, pa i nepriznavanje, kao što ga imamo u odnosima Srba i Albanaca. Tu se ne radi samo o nepriznavanju Kosova kao neovisne države, već često i o nepriznavanju drugoga kao ljudskog bića sličnog nama. Srpski nacionalist vidi Hrvata kao sebi ravnog, kao legitimnog, ali Albanca vidi kao životinju, ili bar kao čovjeka na nekom nižem stupnju civilizacijskog razvoja. Naravno, tvrditi da smo danas tamo gdje smo bili prije deset ili petnaest godina je apsurdno i regija je evidentno mirnija nego što je tada bila. Međutim, sve i da nije bilo posljednjih incidenata, odnosi Srba i Albanaca su i dalje ispod donjeg praga normalnosti.

Čini se da je Bruxelles ekstremno zadovoljan upravo pukim potpisivanjem papira i da žmiri na rastući nacionalizam i sve što ga prati (nepostojanje vladavine prava, cenzura, divlji kapitalizam...) u Srbiji, a čini mi se i u dvije albanske države.

Povodom srpsko-albanskih odnosa često se čuje teza, za koju mislim da je točna, da je Europska unija zadovoljna dokle god se ne ubijamo ili dokle god se ne ubijamo previše. Pošto su sve tri zemlje daleko od članstva u EU-u, što godi najvećem dijelu javnosti u zemljama Unije, Bruxelles recimo pokazuje vrlo mnogo strpljenja za neprovođenje ili manjkavo provođenje Briselskog sporazuma od čijeg je potpisivanja prošlo već godinu i pol dana.

Nacionalizam ili gušenje slobode izražavanja (koje u Srbiji nema nužno veze s nacionalizmom) su problemi koje ćemo morati rješavati i bez asistencije iz Bruxellesa. Točno je da je nacionalizam na zabrinjavajućoj razini u mnogim članicama EU-a, ali iza balkanskih nacionalizama su u bliskoj prošlosti ostale desetine tisuća ubijenih i stotine tisuća prognanih i unesrećenih. Zato imamo obvezu da se s nacionalizmom suočimo, umjesto da žalimo što nam ne pomažu dovoljno sa strane.

Spomenuli ste blisku prošlost. Neki kažu da je prošlo već 15 godina od rata, drugi tvrde da je prošlo tek 15 godina. U koju skupinu Vi spadate?

Protok vremena može pomoći da neke stvari izađu iz fokusa, da prividno ili stvarno postanu manje bitne, ali kao što smo vidjeli ovih dana, problemi brzo eskaliraju ako se njima ne bavimo dovoljno. Mi se u mnogim aspektima srpsko-albanskih odnosa danas nalazimo na nuli ili smo čak u minusu. Potrebno je dosljedno provesti sve što je u Bruxellesu dogovoreno između Srbije i Kosova, nastaviti razgovore i proširiti popis tema o kojima se razgovara. Potrebno je izgraditi povjerenje tako da Albanci prestanu na Srbe gledati kao na kolonizatore, a Srbi Albance kao uzurpatore. Da bi se ovo postiglo, neophodno je raditi s medijima i mijenjati obrazovne sustave. Griješi svatko tko misli da će do pomirenja doći i bez formalnog priznavanja neovisnosti Kosova, a za to je neophodna podrška građana Srbije promjeni Ustava. Za pravo pomirenje potrebno je puno rada i ne čini se da su političari i građani spremni za sve ovo.

I dalje su političari na obje strane spremni da zbog glasova birača potpuno gaze sve diplomatska i dobrosusjedska načela. Pada li srpski i albanski glasač (u prosjeku ili u većini) zaista i dalje na udvaranje nacionalizmom?

Sekulić: Ljudi ovdje očigledno vole nacionalizam i zato je skoro cijeli politički spektar izmješten u desno. Politička ponuda u našim zemljama je dovoljno raznovrsna, ali većini se sviđa bar neka doza nacionalizma, inače birači ne bi podržavali stranke koje podržavaju. U Srbiji su u posljednje dvije godine na vlasti, konačno i bez smetnji, stranke koje imaju pravi nacionalistički legitimitet, stranke koje mogu postavljati standarde nacionalizma. Trenutno je dobar standardni nacionalist onaj koji podržava članstvo u EU-u i suradnju sa susjedima, ali koji zadržava pravo da pobjesni i da sebi oduška ako ga netko samo malo isprovocira. Ovako se ponaša i sam premijer Srbije.

Albanski nacionalizam, za razliku od srpskog, nije doživio univerzalnu osudu i nije pretrpio seriju vojnih poraza u posljednjih dvadesetak godina pa je zato oduševljenje simbolima s obrisima Velike Albanije toliko jako na Kosovu, u Albaniji i Makedoniji. Albanski nacionalizam je, s druge strane, sputan time što Kosovo prolazi drugačiji put do priznanja svoje neovisnosti nego što ga prolazi većina drugih država, time što kosovski Ustav zabranjuje ujedinjenje Kosova s drugim zemljama i time što integracija sjevera Kosova više ovisi o tome koliko je Beogradu stalo do članstva u EU-u nego o tome što Priština ima ponuditi Srbima sjeverno od Ibra.

Vidite li vezu između zatezanja srpsko-albanskih odnosa i cvjetanja srpsko-ruske ljubavi?

Svakako, ti odnosi su direktno povezani. Srpsko-ruska ljubav je poslije Petog listopada procvjetala tek kad je postalo jasno da će Kosovo ipak biti neovisno i da će službeni Beograd ipak imati podršku Moskve u blokadi Vijeća sigurnosti po tom pitanju. Dokle god se pitanje Kosova bude moglo koristiti na izborima ili u pregovorima o članstvu s EU-om, ljubav prema Rusiji će se održavati.

Aleksandar Sekulić, rođen 1985. godine, je istraživač beogradskog ureda Inicijative mladih za ljudska prava (Youth Initiative for Human Rights). Diplomirao je španjolski jezik i književnost, a na Srednjoeuropskom sveučilištu u Budimpešti je završio master studij ljudskih prava i stažirao u mađarskom predstavništvu Amnestyja. U Inicijativi mladih za ljudska prava aktivan je od 2005., a zaposlen od ove godine. On je nedavno obišao desetak albanskih objekata u Vojvodini koji su zapaljeni i kamenovani.