„Već tri tjedna čekam dan kada će mi ovo postati normalno, ali ne postaje. Svaki put kad zatrese skočim. Spavam u prizemlju, obučena i uz svjetlo, nema šanse da odem na kat. Po cijele dane volontiram, tu sam među ljudima i svojim društvom, tu se osjećam sigurno. Ne želim ostati sama ni jednog trenutka, uvijek je netko uz mene. Netko tko me može smiriti. Razgovaraju sa mnom, tješe me. Govore mi da se ne bojim, ali ne mogu si pomoći, to je jače od mene“, priznaje dvadesettrogodišnja Ivana Gloc iz Gline.

„Hoću li više ikada biti sigurna“

Sjedimo pod šatorom u dijelu gdje se okupljaju i odmaraju volonteri. Nudi nas kavom ili čajem. Smirena je, djeluje samouvjereno i jako. Koncentrirana je na razgovor, ali krajičkom oka prati tko ulazi u šator, treba li nekome nešto iz humanitarne donacije ili onima koji ovdje spavaju dok im ne dođe neki privremeni zamjenski smještaj.

Ivana je studentica druge godine Pedagoškog odgoja u Petrinji. Trenutno radi na projektu „Društveni centar Glina - Zavičajni klub Marinbrod“ financiranom iz Europskog socijalnog fonda. S roditeljima i devet godina mlađom sestrom živi u stanu stare zgrade u središtu grada.

„Probudio nas je onaj potres u pola sedam i prvo što mi je palo na pamet je kako se tek trese u Zagrebu kad se kod nas tako osjeti. Sljedeći dan sjedim sa sekom u stanu. Inače sam uvijek negdje po terenu, najmanje kod kuće. I dobro da sam došla jer je seka veliki paničar. Odjednom dududududu, sve se počelo rušiti. Ne znaš što u tom trenutku napraviti. Sjećam se da su nam mama i tata govorili kad smo bile male, ako ikada bude potres, stanite tu uz ovaj zid ili pod stol. I ne možeš vjerovati da je došlo do tog trenutka. Tad mi je sinulo, idemo ispred ulaznih vrata, ispod debelog štoka. Stajale smo tu, a ono trese, trese, i ne prestaje.  Kao da nikada neće završiti. Seka se zabila meni u prsa, osjećala sam da ju moram zaštititi. Pravila sam se da sam jaka, a meni je bilo gore nego njoj. U tom trenutku tata je odnekud došao, pokušao je ući, ali nije mogao do nas. Kad se smirilo rekao je da pokupimo osnovne stvari. Onako u panici obukla sam jaknu, dohvatila torbu i tek da nešto uzmem, zgrabim sunčane naočale. Sad mi je to smiješno, zašto sam baš njih uzela. Istrčali smo iz zgrade. Svi stanari su već bili vani. Mama je s posla dotrčala uspaničena, zabrinuta i uplakana. Na ulicama kolaps, ljudi hodaju po ciglama, izgledalo je kao da je netko bacio bombu“, mirno pripovijeda Ivana i tiho ponavlja: „Grozno, grozno…“

Od tada nije ušla stan. Pokušala je, ali nije išlo. Došla je do zgrade i samo nijemo promatrala. Kasnije su joj roditelji i rodbina pokazali fotografije. I tu je počela plakati. Do tada je smirivala ljude oko sebe, tješila ih, govorila da će biti sve u redu jer su glave žive. „Žao mi je stana, žao mi je svih tih stvari, ali me najviše brine kad će sve to prestati. Hoću li više ikada moći biti sigurna i hoću li više ikada moći biti sama“, pita se Ivana.

Više od 10 posto ljudi razvit će PTSP

Slična pitanja ovih dana postavljaju i ostali stanovnici Banovine suočeni sa smrću i golemom materijalnom štetom - velikom tragedijom koja je pogodila njihov kraj. Stalna, gotova svakodnevna podrhtavanja tla osjete se na puno većem prostoru uključujući i Zagreb pa se računa da sa strahom od potresa živi više od milijun ljudi. Stručnjaci očekuju pojavu posttraumatskog stresnog poremećaja (PTSP), anksioznosti i depresivnosti te povećano uzimanje lijekova za smirenje i alkohola. Potres je trauma, naglašavaju psiholozi, univerzalno zastrašujuće iskustvo koje kod svih ljudi izaziva patnju jer mozak po svojoj prirodi nije osposobljen za komotno nošenje s tom situacijom.

„Prirodna katastrofa koja nosi veliki potencijal smrtnosti ima sve karakteristike traumatskog iskustva. Traumatsko iskustvo definiramo kao ono iskustvo u kojem se čovjek suočava s iznenadnim i naglim podražajem koji je potencijalno smrtno opasan. To se ne odnosi samo na osobnu smrtnu opasnost nego i na smrtnost ljudi koji su blizu“, kaže za DW prof. dr. sc. Nataša Jokić-Begić, redovita profesorica na Katedri za zdravstvenu i kliničku psihologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu.

Ona ne može predvidjeti kod koliko ljudi bi se mogao razviti PTSP. Pojedina psihološka istraživanja potvrđuju da se u nekim zemljama ta brojka penje i do 80 posto stanovništva što ovisi razornosti potresa, ljudskim žrtvama i materijalnoj štete. „U našem slučaju bi to sasvim sigurno moglo biti više od 10 posto. Ljudi su sada napeti, zabrinuti, depresivni, bezvoljni i u svakodnevnom strahu od potresa razvijaju PTSP, ali u 75 posto slučajeva ti simptomi vremenom prođu“, govori psihologinja.

Prepričavati trenutke potresa

Kako se nositi sa strahom od potresa? Kako misli prebaciti na nešto kreativno?

„Što više se koncentrirati na sada i ovdje. Čim primijetimo da misli idu u natrag ili u budućnost, moramo ih vratiti u sadašnjost. Prevencija PTSP-a je prepričavanje trenutka potresa. Tako mu dajemo smisao, važno je ta iskustva, te slike i taj doživljaj pretvoriti u riječi. Jako puno znači socijalna podrška građana, to što su bili tamo od prvog dana, pomagali u raščišćavanju ruševina, dovozili pomoć i razgovarali s ljudima“, kazuje profesorica Jokić-Begić. Naša sugovornica naglašava kako se ne bi smjelo dozvoliti da građanska solidarnost i interes javnosti s vremenom splasne.

„Zajednica se tek sada treba pokazati. Morala bi mobilizirati taj dobar duh zajedništva i s porukom svi smo tu za vas, ne čekajući novi potres, potaknuti ponovno okupljanje ljudi. Doživljaj mladosti i šušura koji bi se tamo stvorio bila bi prava psihosocijalna pomoć“, tvrdi ona.

Djeca najviše ugrožena

Petero djece obitelji Cvitić u dobi od dvije i pol do 15 godina iz Majskih Poljana, sela kraj Gline koje je najviše stradalo i u kojemu je poginulo petero ljudi, u trenutku potresa bili su sami u kući. Roditelji, vlasnici OPG-a, su zbog poslovnih obaveza i nabavke bili u gradu. U autu ga nisu osjetili.  Za katastrofu su, na povratku, doznali u pekari i odmah pohitali kući.

„Sjedila su vani pod dunjom, zbunjena i preplašena, grleći jedno drugo. Dvanaestogodišnjak je bio vani kod ovaca jedva se održao da ne padne. Desetogodišnjakinja je netom prije bila na mjestu gdje je pao dimnjak. Uspjela je u naručje uzeti najmlađeg brata i istrčati van. Petnaestogodišnjakinja je zgrabila ovog drugog, gledao je crtiće. U kući se sve prevrnulo i polomilo, svaki dan se neke nove pukotine pojavljuju. Prvu noć kad smo spavali u autu najmlađi je plakao da bi išao u kuću. Ne možemo u kuću srušit će nam se na glavu. Neće, neće - ponavljao je dok nije zaspao. Držimo ih dalje od toga koliko možemo. Trudimo se da se smijemo i zezamo“, govori nam majka Verica Cvitić.

Reakcije djece se razlikuju obzirom na dob, temperament i karakteristike ličnosti, ali puno ovisi o socijalnoj i emocionalnoj podršci. Ona su, tvrde dječji psiholozi, posebno ugrožena elementarnim nepogodama jer su nezrela, nemaju iskustva pa ne razumiju što se događa, nemaju unaprijed pripremljene načine kako da se u takvoj situaciji ponašaju i što da rade da se osjećaju bolje.

„Djeca imaju svoj mehanizam obrane i, ako im malo pomognemo, ona će se u tome snaći bez većih posljedica. Ono što je za njih u takvim situacijama najteže i najpogubnije je da izgube povjerenje u svoje roditelje, u nas odrasle jer mi im predstavljamo zaštitu od nevolja i djeca nama moraju vjerovati. Ako nam sada ne vjeruju jednog dana neće vjerovati sebi i širem svijetu, neće imati povjerenje u život. A to je najgore što se može dogoditi – da život izgubi smisao“, kaže za DW mr. sc. Mirjana Šprajc psihologinja i psihoterapeutkinja koja je više od dva desetljeća radila u dječjoj bolnici "Klaićeva" u Zagrebu, a velikog iskustva ima s djecom, ratnim stradalnicima.

Djeci odgovoriti na sva pitanja, ne lagati im

Kako smanjivati strah kod djece? Naša sugovornica izdvaja tri osnovne stvari na koje treba obratiti pozornost: dati im što više informacija i objašnjenja o potresu, ne lagati, odgovoriti na sva pitanja iskreno ma kako teško bilo i spriječiti odvajanje od roditelja.

„Djeca pojma nemaju što se to sada trese i zašto. Gledaju izbezumljene roditelje, izvan sebe su. Zato i mlađima i starijima treba detaljno objasniti zašto se zemlja trese i pri tome ne lagati. Ako sad lažemo, u dobroj namjeri da zaštitimo dijete, izgubili smo povjerenje. Najčešće pitanje je hoće li biti ponovno potresa. Treba im kazati da se to ne može predvidjeti i dati upute kako da se ponašaju, gdje je najsigurnije mjesto i vježbati da odu tamo na brzinu. Treba ga u takvim trenucima pitati kako se osjeća. S njima je često teško jer zašute i zatvore se, teško riječima izražavaju svoje osjećaju i što im treba. Pitati ga što ga muči, jer se brine za sebe, obitelj, kućne ljubimce, susjede? I nikako ih same, bez bar jednog roditelja slati na sigurno. Djeca do školske dobi su jako osjetljiva na odvajanje, pogotovo u stresnim stanjima. Takva djeca kasnije imaju puno više psihičkih problema nego ona koja su ostala s roditeljima u teškoj situaciji“, govori dječja psihologinja.