„Samo pola dana bilo je dovoljno da izgubim ime i postanem broj. Dobio sam crveni trokut i broj 189488 na lijevoj podlaktici", pripovijeda umirovljeni pravnik i novinar Oleg Mandić, 91-godišnji Sušačanin, posljednji logoraš koji je spašen iz zloglasnog logora Auschwitz-Birkenau. I dan danas se živo sjeća dana kad je, s majkom Nevenkom i babuškom Olgom, deportiran u logor. Iz doma su odvedeni 15. svibnja 1944., a dva mjeseca kasnije, nakon boravka u zatvorima u Rijeci i Trstu, 10. srpnja u stočnom vagonu stigli su u Auschwitz. Imao je 11 godina. Njihov grijeh bio je taj što su Olegov otac i djed bili u partizanima. 

„I mi smo trebali u partizane, ali pukla je veza, a Rijeka je bila blokirana“, pripovijeda Mandić, koji potječe iz ugledne obitelji intelektualaca, a život je posvetio prokazivanju zločinačkog karaktera nacifašističkog totalitarizma. Desetljećima drži predavanja u Hrvatskoj i Italiji, objavio je nekoliko knjiga, a posljednju, „Život obilježen Auschwitzom", koju je napisao u suradnji s novinarom Nevenom Šantićem, promovirao je nedavno na Titovim danima u Fažani.

U prvom dijelu te knjige donosi vlastita razmišljanja o ratu, logoru, antifašizmu, ljubavi, vjeri, o tome kako pojedinac u takvim traumatičnim okolnostima prvo izgubi dostojanstvo, a potom, ukoliko uspije preživjeti, postane u potpunosti dehumaniziran.

Jedino pravilo – instinkt za preživljavanje

„Kako sam ostao živ? Osamdeset posto je puka sreća. U tih osam mjeseci bili smo podvrgnuti nekim tretmanima, a svaki put bismo izvukli dulji, sretniji dio vrpce. Petnaest posto je majčina ljubav: iako smo bili dva mjeseca odvojeni, uvijek sam znao da u nekom nimbusu lebdi neka osoba koja misli na mene. Pet posto treba dati zasluge i tom klincu koji je već bio odrastao“, kaže Mandić.

Prijatelja u logoru nije imao.

„Jedino pravilo bio je instinkt za preživljavanje vrste. Nada je bila davno zakopana. Tamo nema prijateljstva ni poznanstva. Ženu koju su nasmrt izbatinali jer je zaspala na apel, zbog koje smo sedam sati, od tri ujutro do 10 sati stajali na kiši, svaki od nas poželio je izbatinati. U logoru nema etike. Što je to? Nešto za jesti?", pripovijeda bez zadrške.

Nakon što se razbolio, s temperaturom od 39 stupnjeva dospio je na odjel zloglasnog dr. Josefa Mengelea, gdje je proveo pet mjeseci. Više je puta izjavio da je uspio ostati živ jer nije bio blizanac, na kojima je Mengele vršio jezive eksperimente, mijenjao im boju očiju ubrizgavanjem kemikalija, „stvarao" sijamske blizance.

„O njemu nisam ništa znao, o eksperimentima se tada nije ništa znalo. A to što su blizanci odlazili i nisu se vraćali, koga je to bilo briga. Na mjestu gdje se ljudi ubijaju sistematski, kad bi netko umro, ostavili bi ga ispred vrata barake, a navečer u osam sati je prolazio kamion koji ih je skupljao i prevozio u krematorij. Nije bilo razloga da se nema povjerenja u Mengelea. Bio je prijazan čovjek. Svaki dan dolazio bi izbrijan, ispeglan, uvijek u bijeloj kuti i u uglancanim cipelama. Nikad nije povisio glas, makar se i ljutio. Nakon dva mjeseca sam otvrdnuo jer bi svatko tko bi nam se obratio, vikao. Prva osoba koja se konstantno normalno obraćala bio je Mengele“, kaže Mandić. Zbog tog je stava svojedobno izazvao žestoku reakciju jednog novinara koji ga je optužio da je izjavio kako je Mengele „krasan čovjek“. 

Samo su radili 'svoj posao'

Olegovo iskustvo s Mengeleom, prema riječima novinara Nevena Šantića, potvrđuje ono što je filozofkinja Hannah Arendt izrekla pišući knjigu o suđenju Eichmannu u Jeruzalemu, koja joj nije priskrbila popularnost, a u kojoj govori o banalnosti zla.

„Zašto Olegova priča potvrđuje tu njenu tezu? Preko Eichmanna i onoga što je on govorio Arendt je izvela tezu da nisu svi Nijemci koji su bili nacisti monstrumi, nisu bili luđaci, to su bili normalni ljudi koji su pozdravljali svoje susjede i imali respekt u svojoj zajednici. Eichmann je samo radio svoj posao, koordinirao željezničke transporte, Mengele je samo radio svoja istraživanja. Bili su krasni divni ljudi u ophođenju prema drugima, a to samo govori da zlo čuči u nama svima, samo se u određenim povijesnim okolnostima aktivira i oni ljudi, naši dragi susjedi, u nekom trenutku postanu zli. Neki reagiraju drugačije pa u takvim trenucima iz njih izađe dobro pa se suprotstavljaju zlu. Nisu oni koji propagiraju rat umobolnici koji su za hospitalizaciju, oko nas su, to su naši susjedi, prijatelji, ljudi koje poznamo. Zato nam, kroz Olegov pasaž o Mengeleu, postaje jasno zašto se ponovno pojavljuju te stvari, prije 30 godina u Hrvatskoj, prije dvije godine u Ukrajini. Nema područja u svijetu gdje se ne ratuje na ovaj ili onaj način, gdje se ne ubijaju oni koji drugačije misle ili su drugačiji od nas", podcrtava Šantić.

Crvenoarmejci su oslobodili logor u noći s 26. na 27. siječnja 1945. godine, ali Oleg je zajedno s majkom i bakom ostao u njemu još neko vrijeme jer je bila vrlo jaka zima. Evo kako je opisao susret s prvim osloboditeljem: “Taj Rus, okružen ženama koje su ga grlile, učinio mi se kao Madona, kao nadnaravno biće. Bio je to prvi i najljepši ruski vojnik kojeg sam vidio.“

Zahvaljujući Auschwitzu ima prekrasan život

Oleg Mandić pak nije komentirao aktualnu situaciju u Hrvatskoj, formiranje nikad desnije Vlade i određene pojave koje prizivaju sjećanja na događaje iz prošlosti. Kratko je odgovorio i na naše pitanje o aktualnom sukobu na Bliskom istoku, napadu Hamasa na Izraelce i potom žestok odgovor Izraela prema Palestincima.

„Ja ne komentiram takve stvari: Ukrajina-Rusija, Palestina-Židovi zato jer je jako teško utvrditi gdje je istina i gdje je dobro. Ja sam svoj život podredio dobrome. Dao sam si zadatak: kad sam počeo prenositi moja svjedočenja iz djetinjstva i kad sam shvatio da je to potrebno, onda sam u zlu pokušao pronaći i najmanju sjemenku dobra i na tom dobru pokušao graditi stvarnost ili budućnost. I boriti se za to. Ništa dobroga ne nalazim niti u sovjetsko-ukrajinskom sukobu, a još manje između židovsko-palestinskoga. Dobro bi bilo jedino to da prestane rat“, kaže Oleg Mandić.

Iako do 1955. godine nije imao snage govoriti o traumi iz Auschwitza, zahvaljujući kojemu je, kaže, imao prekrasan život jer mu se nakon toga više ništa loše nije moglo dogoditi, a prve je njemačke turiste na opatijskoj rivijeri znao zajedno s prijateljima gurnuti u more, uspio je snagom volje suzbiti snažne negativne emocije. Od svoje 18. godine nikoga nisam mrzio, zaključuje Oleg Mandić.