DW: Pretpostavljam da ste umorni i sretni?

Olga Tokarczuk: Imate pravo.

Jučer ste kao spisateljica Olga Tokarczuk u Potsdamu ušli u automobil...

... da, kao autorica koja predstavlja svoju novu knjigu. A iz automobila sam izišla u Bielefeldu (nekoliko sati automobilom zapadno op. pr.) kao dobitnica Nobelove nagrade za književnost. Da budem iskrena, ne mogu još uvijek vjerovati. Još uvijek ne mogu svoje ime povezati s pojmom Nobelove nagrade.

Recimo to jasno i glasno: poljska spisateljica Olaga Tokarczuk je dobitnica Nobelove nagrade. Za roman u kojem ste napisali da je jezik najsnažniji ljudski mišić. Za roman "Bieguni". Imate li osjećaj da je Vaš jezik došao u sukob s aktualnom vladom u Poljskoj? Piotr Gliński je već rekao da bi kao ministar kulture trebao do kraja pročitati vaš roman "Jakobove knjige".

Stvarno je to rekao? Da će pročitati do kraja? To je dobro. Moje knjige nisu "političke" u smislu da njima ne tražim ništa političko. One jednostavno opisuju život. No ako promatramo ljudski život, vidimo da se politika svuda provlači. Roman "Pjesma šišmiša" zapravo govori o ludilu jedne postarije gospođe koja ne može podnijeti ubijanje životinja. I odjednom, u tom novom kontekstu koji se otvorio u Poljskoj, je ovo djelo postalo političko. No to nije bila moja namjera. To nije trebao biti politički roman. Ja prije svega pišem knjige kako bih ljudima otvorila pogled, pružila nove perspektive. Kako bi ih potaknula da misle da ono što smatraju očitim i nije baš tako razumljivo samo po sebi. Cilj mi je da se trivijalne situacije gledaju s druge strane i da se otvore nova značenja. Zato je književnost tu. Da proširimo svoju svijest i sposobnost da protumačimo svoj život i što se s njim događa.

Na primjer ako pretpostavimo da životinje mogu s nama komunicirati samo na nekom drugom jeziku.

Na primjer.

Ili da protagonistica Vašeg romana "Trag" koja počne ubijati kako bi spasila životinje, dakle objektivno čini zločine, možda i nije kriva. U našem općem poimanju toga što je krivnja. Smatrate li ju krivom?

Naravno, krivom za ubojstvo. U svakom slučaju.

No kada sam vidio protiv čega se ona zapravo bori, bilo mi je teško prihvatiti njezinu krivnju.

To je moj način pričanja priče. Tako da kod Vas, čitatelja, pobudim dvojbu.

I to Vam je uspjelo.

Izvrsno. Zato je književnost tu, da provocira, budi dvojbe i govori o stvarima koje nisu tako očite. Književnost je tu da bi se o njoj razmišljalo.

Kako biste poljskog ministra kulture natjerali da dovrši čitanje vašeg romana, morali ste dobiti Nobelovu nagradu za književnost. Biste li se našli s ministrom Glińskim?

Naravno. Nemam ništa protiv. Ne osjećam se posebice pogođena činjenicom da do sada nije bio u prilici čitati moje knjige. Znam da one nisu namijenjene svakome. Radi se o temperamentu, književnom ukusu i određenim navikama. Dakle ne tjeram sve da čitaju knjige Olge Tokarczuk. To nikako.

Poljska vlada u posljednje vrijeme širi strahove nasuprot rodnih manjina. Kako je do toga došlo i što se to s nama dogodilo da seksualnost, najintimnija ljudska sfera koja je toliko prisutna u Vašim djelima, odjednom postane oružje i polje društvenog sukoba u Poljskoj?

Odgovorit ću nešto uopćeno: mi živimo u vremenima kada se paradigme mijenjaju. Ovaj aktualni društveni obrazac nam je dosad bio dovoljan, u njega smo uspijevali smjestiti naš svijet. No danas se ta paradigma mijenja i mi ne pronalazim zamjenu u kojoj bismo se udobno smjestili. Religije se kompromitiraju pred našim očima. Ili su s jedne strane fundamentalističke ili nisu u stanju pratiti čovjeka u njegovoj svakodnevici. Religije su premale, više se ne snalaze s veličinom svijeta. Ljudi nemaju ništa na što bi se mogli osloniti.

Znači, gdje smo? Na sredini puta?

Mi smo nasred tog puta i zato smo započeli boriti se jedan protiv drugog. Svijet je podijeljen u dvije polovice. Jedni su uvjereni da bi bilo najbolje vratiti se onome što je bilo nekad i pokušati obnoviti stare vrijednosti, dakle tradiciju. Drugi jasno kažu "NE". To nam nije dovoljno! Mi moramo svijet drugačije koncipirati. Zato jer je stari svijet uništio planet, doveo do diskriminacije i proizveo toliko mnogo nejednakosti. I sada smo u potrazi za odgovorima. No ovo baš i nije prikladno pitanje za jednu književnicu...

Jednu književnicu!? Poljsku dobitnicu Nobelove nagrade!

Mislim da je bolje da pitate papu. Ili neke velike filozofe. Ja pričam priče i pokušavam biti iskrena kako bi se ljudi zanimali za to što pišem i pritom se zabavili. No prije svega kako bih im proširila poglede na svijet i unijela malo nemira. Kako bi ljudi počeli sumnjati u ono što je do jučer bilo očito.

No ljudi to ne vole. Oni ne vole kada se sumnja u ono što je do jučer bilo tako očito.

Onda ne bi trebali čitati knjige.

Kako ćete proslaviti nagradu?

Vinom i dobrom indijskom hranom.

Dakle vegetarijanskom?

Naravno.

Intervju je vodio Michal Gostkiewicz, novinar portala wirtualna polska, partnera DW-a.