Prvi put po Tufika Softića su došla dvojica maskiranih razbijača. I pretukli ga metalnim šipkama. Mirno su odšetali, a novinar je ostao ležati krvav i polumrtav pred svojom kućom u Beranama. Naravno da su dobro znali gdje živi, u toj mjestu na sjeveru Crne Gore, gdje se svi međusobno poznaju. Nepoznati napadači – isti, ili neki drugi – došli su još jednom, prije tri godine, i postavili bombu pored automobila parkiranog u dvorištu. U eksploziji niko nije ozlijeđen, ali je poruka bila više nego jasna.

Nije svih tih godina Softić, trenutno vršitelj dužnosti direktora lokalne radio-stanice, prestao kopati i pisati o organiziranom kriminalu u svom kraju, igralištu moćnih bosova podzemlja poput Darka Šarića. Softićev slučaj se uklopio u crni niz napada na novinare u Crnoj Gori – po pravilu na one koji mnogo pitaju, a nisu skloni hvaljenju vlasti Mila Đukanovića. Međutim rad policije i tužiteljstva u ovom slučaju otkriva ne samo nezainteresiranost da se napadači otkriju, nego i da se istražni organi čak nisu ni trudili makar simulirati koliko-toliko djelotvornu istragu.

Niz propusta

Sofitću je sada puknuo film. U tužbi protiv države Crne Gore podnesenoj u petak navodi se da Softić „živi u kontinuiranoj neizvjesnosti i strahu za sigurnost sebe i svoje obitelji zbog činjenice da su nalogodavci i izvršitelji dva napada na njega nekažnjeni i na slobodi" te da država napadače „ohrabruje nesavjesnim vođenjem istrage i na kraju obustavljanjem iste". Time je Softiću uskraćeno pravo na život i nepovredivost osobnog integriteta, piše u tužbi dostavljenoj Osnovnom sudu u Podgorici.

Pobrojani su propusti istrage koja je, za prvi napad iz 2007, otvorena tek poslije sedam godina da bi godinu dana kasnije bila obustavljena zbog nedostatka dokaza. Zbog obustavljanja istrage je podnijeta i ustavna žalba.

Ali što su istražni organi radili u sedam dugih godina predistražnog postupka? Praktično ništa, proizlazi iz spisa državnog tužitelja. Niti su istražni sudac i tužitelj izišli na lice mjesta kako nalaže zakon, dvojica muškaraca koje je Softić označio kao sumnjive saslušani su tek poslije sedam godina, a treći nikada, njihovi stanovi nisu pretreseni, samom Softiću je DNK analiza urađena tek 2013, nakon sljedećeg napada, a saslušan je tek 2014. Između 2008. i 2013. nije učinjeno apsolutno ništa, stoji u tužbi. Svo to vrijeme sam Tufik Softić nije imao pojma kako napreduje istraga – tek je prošlog studenog, kada je istraga obustavljena, dobio uvid u spise.

„Ili ovdje ili u Strassbourgu"

„Naša je namjera da tužbu usmjerimo u dva smjera", kaže Softićev odvjetnik Dalibor Tomović. „Prvi je nedjelotvorna istraga, što je prepoznati temelj u dobro izgrađenoj praksi Europskog suda. To je novina za crnogorsko pravosuđe, pa ćemo vidjeti kako će tu reagirati. Drugi temelj je pretrpljeni strah, koji gospodin Softić i dalje trpi. On i dalje ima 24-satno osiguranje jer osobe koja su ga napale nikada nisu pronađene i nikad se ne zna hoće li i kada ponovo pokušati ubojstvo ili napad."

Tomović za DW kaže da ovakvom tužbom žele pokazati da su spremni ići do Evropskog suda u Strassbourgu koji je već u više slučajeva presudio protiv država zbog sličnih nedjelotvornih istraga. U samoj tužbi se navodi nekoliko primjera iz susjedne Hrvatske gdje je Europski sud već i kraće traljave istrage ocjenjivao kao grube povrede prava građana. „Vidjet će temelje koji postoje u europskoj praksi pa neka odluče hoćemo ćemo to obaviti ovdje ili idemo u Strassbourg."

Usprkos tomu što brojni slučajevi napada na crnogorske novinare nikada nisu razjašnjeni, Softić je prvi koji zbog nedjelotvorne istrage tuži državu. To se velikim dijelom može zahvaliti činjenici da je ovaj slučaj kao važan prepoznao londonski MLDI (Media Legal Defence Initiative), inicijativa koja pruža pravnu pomoć novinarima, blogerima ili karikaturistima širom svijeta. Prošle godine su pomogli neovisnim novinarima i medijima u 598 sudskih procesa, od kojih su dobili 79 posto. Tomović priznaje da bi bez pomoći sa strane ovakav proces u Crnoj Gori bio gotovo nezamisliv: „Nisam čuo da je netko do sada vodio postupak po ovom temelju u Crnoj Gori. Vrlo je teško to raditi bez podrške ljudi koji su u materiji."

„Hoću znati"

U dobivanju međunarodne podrške posredovala je podgorička Akcija za ljudska prava, koja se godinama zalaže za medijske slobode i efikasne istrage napada na novinare. Akcija je, uz pomoć MLDI, i angažirala Softićevog odvjetnika. „Fizički napadi predstavljaju teške životne situacije koje ostavljaju traga, lome ljude. Naporno je boriti se sa samim događajem, a kamoli pravnim gonjenjem države jer nije na događaj odgovorila na odgovarajući način. To zaista zahtjeva da imate nekog tko će se time baviti za vas", kaže za DW Tea Gorjanc-Prelević, izvršna direktorica ove nevladine organizacije.

Nada se da će tužba Tufika Softića utrti put i drugim novinarima čija su prava ugrožena. „Mislim da bi novinari morali imati pravnu pomoć jer je ona od javnog interesa. Cijelo društvo se mora zabrinuti kada istraživački novinari stradaju zbog onoga što rade. Oni stradaju jer su spriječeni i zastrašeni kada nas žele o nečemu izvijestiti. Hoću znati zašto je tako, što je to što ja kao građanin ne smijem znati i tko želi da ja to ne znam", dodaje Gorjanc-Prelević.

Ako se tužbeni zahtjev usvoji u cijelosti, onda će inertnost istražnih organa koštati Crnu Goru 100.000 eura. Toliku odštetu zahtjeva Softić. U suprotnom, državi prijeti blamaža pred Europskim sudom za ljudska prava u Strassbourgu. No do te instance bi moglo proći još nekoliko neizvjesnih godina za beranskog novinara.