Još prošlog tjedna je održana veliki prosvjed poljoprivrednika u Njemačkoj; kolone traktora su se uputile u München i u Bonn gdje je još uvijek njemačko ministarstvo poljoprivrede. Ali osim vijesti o zastojima i poteškoćama u prometu – nije se dogodilo gotovo ništa.

Martin Buchholz više ne vjeruje ni da hoće. A više ne vjeruje niti da ima nade za seljake u Njemačkoj. 56-godišnji poljoprivrednik iz Sankt Katharinena, mjestašca nedaleko od Bonna u trećoj je generaciji poljoprivrednik koji vodi seosko gospodarstvo. Ali, to je sve teže: „Polako gubimo interes, jer nas zatrpavaju sa novim i novim propisima."

Bucholz na 160 hektara uzgaja ječam, zob, žito i repicu, uglavnom za stočnu hranu. Samo ih je još dvoje koji su samo poljoprivrednici; sedam obitelji svoja imanja imaju još samo kao dodatni prihod. Buchholz zapošljava jednog pomoćnika, a u doba žetve uzima još ljudi.

Ali troškovi rastu, sve je više propisa i sve se to još jedva isplati: „Prije 30 godina ste za 100 kila žita dobili 35 maraka, danas za 100 kila dobijete najviše 17 eura." Drugim riječima, cijena je ista makar bi već zbog inflacije trebala biti barem dvostruko viša. I on je sa svojim traktorom krenuo u Bonn nakon što je njemačka vlada usvojila novi propis kojim se od 2023. oštro ograničava uporaba umjetnih gnojiva i herbicida.

„Što mislite, zašto ja posipam herbicid?"

Njemačka je i od Europske unije oštro ukorena zbog toliko nitrata, glavnog sastojka gnojiva koje je dospjelo do podzemnih voda, a glifosat zaštitari okoliša smatraju glavnim uzročnikom upravo drastičnog smanjivanja kukaca u prirodi. Buchholz ne osporava da je to problem, ali ne može razumjeti da se nitko ne pita zašto on iz svog džepa plaća i kupuje te kemikalije? Sigurno ne zato da bi nešto uništio nego zato da bi povećao urod i još uvijek nekako živio od poljoprivrede.

Među poljoprivrednicima u Njemačkoj zato sve više raste bijes. Povezani su i preko socijalne mreže, pod parolom Land schafft Verbindung (Zemlja stvara vezu), i već u listopadu su održali čitav niz prosvjeda. Mnogi su jesenas na svoja polja postavili drvene križeve - jer im se čini da je njihova muka golema. Prošlog tjedna u Bonnu su mediji javljali o deset kilometara dugoj koloni traktora – ali čak ni to nije bilo dovoljno ministrici poljoprivrede Juliji Klöckner (CDU) da se uopće obrati prosvjednicima. Poslala je tek svog zamjenika Onka Aeikensa kojemu su prosvjednici demonstrativno okrenuli leđa kad je govorio. Jer sve te riječi su već čuli tisuću puta.

To nam objašnjava i Renate Berg koja je također sudjelovala u prosvjedima, došla je na traktoru sa suprugom i sinom iz Zülpicha, pedesetak kilometara zapadno od Bonna. Obitelj je držala farmu sa stotinjak krava za mužnju, ali je prije dvije godine odustala od tog zanimanja. „To se jednostavno više ne isplati. Mljekarstvo nije baš tako lijepo, ako njime više uopće ne možete pokriti troškove." Oko nje je bilo još mnogo poljoprivrednika koji su se bavili proizvodnjom mlijeka, sad je još ostao samo jedan. Ipak, obitelj Berg ne može bez životinja: sada još samo uzgajaju telad za druge poljoprivrednike.

Nema tu više kruha

Brojke sve govore: u samo deset godina, od 2007. do 2017. se broj poljoprivrednih imanja u Njemačkoj smanjio za 16 posto, 2017. ih je bilo 269.800. U udruzi poljoprivrednika su uvjereni kako to nije trenutna brojka nego ih je danas sigurno još manje. Jer poljoprivreda se jednostavno više ne isplati.

To nam objašnjava i gospođa Berg, a kod mlijeka je konkurencija osobito žestoka. No čak i njemački mljekari jednostavno ne mogu držati korak sa uvozom iz zemalja gdje nema toliko propisa i gdje su samim time i troškovi niži: „Novi Zeland tako može proizvoditi mlijeko za manje novca. Ono se dovozi u Europu i u Njemačku i mi tu ne možemo držati korak. Jer trgovine uzimaju najjeftinije mlijeko koje mogu naći."

Stvari će biti još gore ako EU i Novi Zeland, jedan od najvećih proizvođača mlijeka na svijetu, postignu sporazum o slobodnoj trgovini. Poljoprivrednici strahuju i od sporazuma EU s južnoameričkim zemljama Mercosura koji je trenutno zamrznut. A trgovinama i trgovačkim lancima je naravno prvo na pameti njihova vlastita dobit, a znaju i kako se ponašaju njemački kupci: bez obzira i na okoliš i na ekologiju, uvijek im je prvo u košarici proizvod koji je najpovoljniji.

Renate Berg razumije taj problem i makar za svoju obitelj ne kupuje mlijeko u discounterima. Ali i ona tamo kupuje ostale potrepštine. Redovito tamo kupuje i Anna Müller, trenutna „Kraljica krumpira Porajnja" iako zna da će tamo teško naći krumpir s imanja svoje obitelji. Jer obitelj ove 21-godišnjakinje iz Titza jednostavno ne može nuditi tako jeftino. Ipak, ona sa svojom sestrom blizankom želi nastaviti voditi imanje svoje obitelji.

Kako prestati biti na dnu opskrbnog lanca? I zašto svi, baš kao i ona ipak redovito kupuju u Lidlu, Aldiju i ostalim discounterima? „Zato jer to izgleda jednostavno. Ljudi ne razmišljaju što to zapravo znači. Nitko od nas to ne čini", kaže nam Anna Müller.

„Ja više činim za pčele od ministrice!"

Naravno, problem je i u samim poljoprivrednicima. Mnogi se trude zadržati svoja imanja takva kakva su bila, dižu kredite i ulažu u veću produktivnost – i često se muče, trude i zadužuju dok ne bude prekasno. Ima i pozitivnih primjera: jedan poljoprivrednik iz Porajnja čija je obitelj već stoljećima uzgajala goveda je shvatio kako mu tu više nema mjesta. Sve je prodao, doslovce od posljednjeg novca je prešao na uzgoj pilića i proizvodnju jaja – i sad mu ide odlično.

Poljoprivrednicima je teško naći snage i uspeti se u lancu opskrbe i više ne nuditi samo sirovine, nego proizvode. Otkupna cijena njihovih proizvoda uporno pada, ali po gradovima je sve više mušterija koje traže poljoprivredne proizvode koji nisu industrijska proizvodnja. Jedan mesar, također s ovog područja, udružio se s jednim uzgajateljem svinja i zajednički jamče da su to svinje koje još uvijek žive kao normalne svinje: trče naokolo, valjaju se u blatu... I mesar ne može udovoljiti potražnji za takvim mesom.

No i oni redovito imaju dojam kako se bore protiv vjetrenjača. Svi govore o zaštiti okoliša, a onda političari s novim pravilima uopće ne razmišljaju o poljoprivrednicima. A poljoprivrednik kao što je Martin Buchholz nam objašnjava temeljno načelo: „Seljak i poljoprivreda ne uništavaju prirodu, oni je održavaju". Kaže kako je upravo zasadio sedamdesetak voćaka kako bi učvrstio tlo koje obrađuje. To je za njega nešto normalno i to mu je posao. „Glasno govoriti kako želite zaštititi pčele donosi glasove političarima. I ja sam za pčele. A ja vjerojatno činim više za njih nego ministrica poljoprivrede Klöckner."

Jer „političari misle tek u mandatima od četiri godine", čulo se sa tribine na prosvjedu u Bonnu. „Mi razmišljamo u naraštajima i o djeci naše djece."