U studenom prošle godine jedan počasni član Njemačkog saveza sindikata (DFG) na Facebooku je objavio sljedeći post: „Cionistička teroristička država“ Izrael protjeruje stanovnike palestinskih područja kršeći pritom Međunarodno pravo, i to „kako bi se židovski vladari (koristio je pritom njemački pojam „Herrenmenschen“, koji se povezuje primarno s nacističkom ideologijom, nap. red.) tamo mogli baviti poljoprivredom." I ispod toga je još napisao ovu rečenicu: „P.S. Ovo nije antisemitski.“ Ali DGB je bio drugačijeg mišljenja. Taj čovjek se morao povući sa svog položaja.

Ovaj post na Facebooku je jasan primjer za to u kojem trenutku kritika na račun Izraela postaje antisemitizam: Izrael se demonizira, jedino se Izraelu pripisuje krivnja za bliskoistočni konflikt, Izrael se difamira nacionalsocijalističkim pojmovima kao što je „Herrenmenschen“. Ali nije baš uvijek tako jasan prijelaz između kritike i antisemitizma. Često kritika na račun izraelske vlade nije uopće antisemitska. I tu stvari postaju komplicirane.

Nedavno se 60 njemačkih i izraelskih znanstvenika otvorenim pismom obratilo saveznoj kancelarki Angeli Merkel. Oni su na taj način izrazili zabrinutost zbog „inflacioniranog, objektivno neopravdanog i zakonski neutemeljenog korištenja pojma antisemitizam“, koji cilja na „suzbijanje legitimne kritike na račun izraelske vladajuće politike“. I to nije prvo takvo pismo kojim se izražava te sumnje.

Navodni utjecaj iz Izraela

Prigovoriti nekome zbog antisemitizma - to je vrlo teška optužba u post-nacionalsocijalističkoj Njemačkoj. U skladu s tim i debate su oko tog pitanja vrlo oštre. Uglavnom su kontroverze vezane uz pojedine osobe koje su konfrontirane s optužbama vezanima uz antisemitizam. Prigovore oko antisemitizma prije svih židovske organizacije, ali i pojedine osobe utemeljuju time da je izrečena kritika na račun Izraela puno veća od načina na koji se inače kritizira druge zemlje.

Na drugoj strani su osobe koje često kažu da iza optužbi za antisemitizam stoji utjecaj iz Izraela. Među tim osobama su i potpisnici otvorenog pisma njemačkoj šefici vlade. Oni su povjereniku savezne vlade za antisemitizam, Felixu Kleinu, predbacili da podržava „desničarsko-populističke izraelske glasove“. Pritom misle na njemačko-perzijsko-izraelskog publicista Aryea Sharuza Shalicara, ujedno i suradnika izraelske vlade.  Njemačka vlada je, tvrde potpisnici pisma, podržala izdavanje Shalicarove knjige „Novo-njemački antisemit“ i njegovu turneju na kojoj je promovirao svoju knjigu. A u njoj Shalicar dolazi do zaključka da je u Njemačko duboko ukorijenjen antisemitizam – i pritom često „zamaskiran“ kao kritika na računa Izraela. Potpisnici pisma ipak nisu objasnili što je to na temelju čega su Shalicara nazvali „izraelskim desničarskim populistom“.

List "Der Tagesspiegel" je objavio, pozivajući se na navode iz Ureda povjerenika savezne vlade za antisemitizam, da je njemačka vlada samo s 14.000 eura podržala održavanje konferencije na temu amtisemitizma, na kojoj je kao govornik nastupio između ostaloga i – Shalicar. Ured je, na upit DW-a, potvrdio navode Tagesspiegela. U pismu koje je uslijedilo kao reakcija na dopis 60 intelektualaca, u međuvremenu su brojne židovske organizacije, među njima i Središnje vijeće Židova u Njemačkoj, izrazile svoju solidarnost s Felixom Kleinom. Izričito pritom hvale Kleine zbog „dosljedne" borbe protiv svih oblika antisemitizma.

Kriteriji za anti-izraelsku mržnju

Postoje definicije koje mogu pomoći u „raspoznavanju“ antisemitizma u kritikama koje su vezane zu Izrael. Takozvani „3-D-Test“ kritiku na račun Izraela kategorizira kao antisemitizam ukoliko se tim izjavama demonizira Izrael, delegitimira ili se koristi dvostruke standarde. I organizacija „International Holocaust Remembrance Alliance" (IHRA) je izradila definiciju po kojoj antisemitizam može ciljati i „protiv države Izrael, koju se pritom shvaća kao židovski kolektiv“. Ipak se „kritiku Izraela ne može smatrati antisemitizmom ukoliko je ona usporediva s kritikom na račun drugih država“.

Potpisnici protu-pisma, odnosno oni koji ih u tome podržavaju, smatraju da se Njemačka pridržava tog „pravila“. Monika Schwarz-Friesel istražuje antisemitizam i za radio Deutschlandfunk je rekla da nitko „tko je pri zdravoj pameti“ ne tvrdi da je legitimna kritika Izraela antisemitizam. I dodaje da to jedino tvrde potpisnici otvorenog pisma upućenog Angeli Merkel.

"To je fantazija u glavama“. Takvom viđenju stvari se protivi na primjer kulturologinja Aleida Assmann, koja je i sama potpisala otvoreno pismo. Sloboda mišljenja se „suzila“ prije svega zbog toga što njemački Bundestag nije preuzeo kompletnu radnu definiciju IHRA-e, već samo djelomično, napominje Assmann.

Antisemitiska kaznena djela

Potpisnici otvorenog pisma poput dugogodišnjeg istraživača antisemitizma Wolfganga Benza i Aleide Assmann, najveću opasnost vide u desničarskom antisemitizmu. I doista su za najveći broj antisemitski motiviranih kaznenih djela odgovornu upravo desni ekstremisti. Brojke ipak znartno variraju – ovisno o tome koju se pritom statistiku koristi. Razna židovska udruženja i institucije već godinama upozoravaju na jačanje antisemitizma u ljevičarskim i muslimanskim krugovima. I to najčešće u obliku anticionizma.

Što to znači i koliko je velik jaz u percepciji, vidi se prilično jasno na primjeru pokreta „Bojkot, dezinvesticije i sankcije" (BDS).  Prošle je godine Budestag taj globalni pokret bojkota protiv Izraela označio kao „djelomično atisemitski“. Povjesničar Benz je to kritizirao i tvrdi da je Bundestag u krivu kad BDS „definira kao najgori oblik antisemitizma“. Njegov kolega, historičar Michael Wolffsohn, proturječi Benzu. On upozorava na bagateliziranje tog pokreta i kaže da BDS na koncu konca kao cilj ima „kraj Izraela“. Pristalice BDS-a diljem svijeta pozivaju na bojkot izraelske robe i kulturne ponude, kako bi, kako stoji u dokumentu o utemeljenju BDS-a iz 2005., Izrael prisilili da okonča „okupaciju i kolonizaciju kompletne arapske zemlje“.

Domovina Židova nakon progona

BDS osim toga zahtijeva pravo povratka svih palestinskih izbjeglica koji su 1948. protjerani ili su pobjegli nakon utemeljenja države Izrael. Zbog „naslijeđenog“ izbjegličkog statusa danas se tu radi o oko pet milijuna ljudi. Mnogi Židovi se boje da bi to značilo ujedno i kraj židovske države s njezinih gotovo devet milijuna stanovnika. Zato mnoge židovske organizacije naglašavaju anticionistički karakter BDS-a, obzirom da se taj pokret bori protiv Izraela kao cionističke države.

Pojmom „cionizam“ se opisuje težnja za domovinom svih Židova – nakon tisućljeća progona. Cilj je na koncu i ostvaren 1948. Utemeljena je država Izrael, a Židovi iz cijelog svijeta su tako u svakom trenutku mogli emigrirati u Izrael. Pitanje je samo: ako se ukine Izrael kao cionističku državu – a time i kao jamstvo sa sigurno preživljavanje svih Židova – što onda (pre)ostaje?

BDS je za jedne i dalje mirovni i učinkoviti oblik protesta, za druge je to puzajući antisemtizam. Jedna studija raznih židovskih nevladinih organizacija je 2019. otkrila vezu jačanja BDS-skupina na američkim visokoškolskim kampusima i broja antisemitskih slučajeva. Na drugoj strani postoje i izraelski glasovi, među njima je i bivši izraelski veleposlanik u Njemačkoj Shimon Stein, koji napominju da izraelska vlada premijera Benjamina Netanjahua svaku kritiku na račun okupacije palestinskih područja vrlo brzo označava kao antisemitizam – kako bi što prije „ugušila" te kritike.

U Njemačkoj se trenutno sve kritičnije gleda na navodno miješanje iz Izraela. I sve dok ne postoji konsenzus oko toga koliko je opasna anti-izraelska mržnja prema Židovima, odnosno je li anticionizam jedan oblik antisemitizma, biti će novih otvorenih pisama, protu-pisama i suprotstavljenih, nepomirljivih strana čija se mišljenja oko tog pitanja razlikuju.