Već i 160 kilometara loše ceste od zračne luke u Iasiju do Piatre Neamt na sjeveroistoku Rumunjske, pokazuje kolika je briga Bukurešta za ovaj zabačen kraj: „Još uvijek tu nema autoceste, ni danas, 2018.! Nema čak niti komadića autoceste u čitavoj regiji Moldovi. Nisu čak niti počeli graditi...", psuje naš vozač Nicu dok se puna dva sata vozimo kroz zapravo lijep krajolik.

Ali praktično sva industrija koja je tamo možda i postojala, u socijalizmu je već odavno propala. U potrazi za poslom, u pravilu negdje u Europi, mnogi su ostavili samo djecu u domovini gdje ih čuvaju djed i baka, ponekad tek susjedi. Čitav kontakt s roditeljima se svodi na internet, u Rumunjskoj se već govori o Skype-obiteljima.

Jer u proteklih dvadesetak godina iz te zemlje je otišlo oko tri i pol milijuna njenih građana. Po podacima UN-a za razdoblje od 2000. do 2015. i razmjerno broju građana, samo je iz Sirije otišlo više ljudi nego iz Rumunjske: i danas statistički gotovo svakih pet minuta po jedna Rumunjka ili Rumunj napuštaju svoju zemlju.

Odlazak i na kazališnim daskama

I naš vozač Nicu ima kćerku i u psovkama na korupciju u vladi ga jedino može prekinuti ponos što je kćer upravo upisala studij medicine. Naravno, istovremeno je krenula i na tečaj jezika: uči njemački, dobri liječnici su traženi u Njemačkoj, objašnjava nam Nicu.

Zapravo su već ljuto potrebni i u Rumunjskoj jer je „odljev mozgova" postao ozbiljan problem: nedostaje i zanatlija, inženjera svih vrsta, mladih koji će i u Rumunjskoj znati stvoriti blagostanje. Tako je to i u slikovitom gradiću Piatra Neamt, nastao još u srednjem vijeku, koji broji osamdesetak tisuća stanovnika. Socijalizam im je ostavio i tipične novogradnje, ali i tamošnje Kazalište mladih slavi svoju 60. obljetnicu i steklo je ugled koji seže i preko granica Rumunjske.

Prije nekoliko godina je upravu kazališta preuzela Gianina Carbunariu i trudi se i na kazališne daske postaviti probleme koje muče današnje Rumunje: odnos prema diktaturi Ceausescua, korupcija, odlazak u inozemstvo i problemi koji su izazvani globalizacijom. U njenom novom djelu „Work in Progres" je radila sa mladim glumcima iz čitave Italije i u predstavi se sažimaju problemi tržišta rada u čitavoj Europi, ne samo Talijana nego i radnika iz istoka Europe i izbjeglica. „Bilo je zanimljivo iskustvo vidjeti kako iskorištavanje radnika funkcionira svugdje na isti način", kaže nam Carbunariu.

„Pretvaramo se u golemi trgovački centar"

Običaj u tom kazalištu je da se publika i nakon predstave potakne na razgovor o prikazanom problemu. „To je naša dužnost kao umjetnika", smatra voditeljica kazališta. „Mi ne možemo promijeniti svijet, ali možemo ga uz pomoć kazališta i umjetnosti bolje razumjeti. To je poticaj na razmišljanje i to nije malo."

Sylvia Traistariu je studirala likovnu umjetnost u Cluj-Napoci i Bukureštu, ali sad radi u gradskoj galeriji. I njena djela su prožeta aktualnim problemima: „Zabrinuto promatram razvoj našeg društva. I Europe, to se ne može razdvojiti. Pokušavam i u mojim djelima upozoriti kako se krećemo u krivom smjeru. Brine me sve veći materijalizam, ludilo potrošnje. Postali smo robovi novca u svijetu koji se pretvara u golemi trgovački centar", misli umjetnica.

Na Zapadu je taj proces trajao neko vrijeme, ali Rumunjsku je pogodio preko noći. I nju brine što mladi odlaze: „Oni tu imaju osjećaj da u svojoj struci tu nikad ne mogu postići sve što mogu. Zato masovno odlaze. Ne radi se samo o novcu, nego mislim da ste u Rumunjskoj osuđeni da uvijek ostanete tek negdje u sredini i prosječni, bez obzira koliko ste dobri."

„Ja ostajem!"

Zapravo i njoj nije dovoljna samo umjetnost da bi od toga živjela i pitamo je, je li i ona razmišljala o odlasku? „Oh da, veoma često!", priznaje. I ona i mnoge njene kolegice i kolege. „Ali sam na kraju ipak ostala. Volim moju domovinu i moju obitelj. I ja sam imala lijepo, sretno djetinjstvo i sada pokušavam i ja tu dati svoj doprinos."

U Kazalištu mladih srećemo Viorelu i Georgea. Osamnaest im je godina, George mašta o studiju glume i ostanku u kazalištu, Viorela želi biti inženjerka zračne i svemirske tehnike. I oni stalno razgovaraju o tome što se dešava u Rumunjskoj, ali i Viorela je odlučna ostati u svojoj domovini: „Ne, nikako ne želim otići. Možda samo za vrijeme dodiplomskog studija. Ali znam da mnogi moji vršnjaci planiraju odlazak. Meni se dopada ovdje i bila bi sretna kad bi mogla pridonijeti pozitivnom razvoju."