U prvom satu muzej je posjetilo oko 200 ljudi, godisnje se ocekuje i do 60 tisuca posjetitelja. Ovaj projekt od 10 milijuna Eura, privlaci prije svega same glazbenike. Tako je stari njemacki rocker Udo Lindenberg muzeju poklonio starinsku pastirsku frulu koju je dobio od bivseg predsjednika DDR-a Ericha Honneckera , u zamjenu za svoju koznatu jaknu. Kolekciji od 130 eksponata, 90 tonskih, kao i 325 dokumenata u slici i filmu pripadaju i limenka za hasis Johna Lennona, jedna lokna kose, kao i jakna uniforme Elvisa Presley-a, Dylanova usna harmonika, a tako i rukavice Marlene Dietriech.

Osnivaci muzeja dozvolili su si malo zabave s posjetiteljima..Na ulazu u muzej docekuje vas salonska glazba, a tek nekoliko koraka dalje cuje se prava stvar, kao npr. "Satisfaction" od Rolling Stonesa.

Sve se razvilo iz jedne od kreativnih ideja Udoa Lindenberga:

"Prije par godina sjedio sam s prijateljima i tako se rodila ta ideja: Talentirani ljudi ponekad dolaze iz provincije, tako je i u mojem slucaju. Ja sam ovdje odrastao i znam da u ovom gradu ima puno nadarenih ljudi. U Gronau, ali i u Nizozemskoj. Iz provincije cesto dolaze i velike zvijezde, a tako i veliki impulsi. Gronau je ranije bila provincija. Sada je to neka vrsta metropole, svjetske metropole."- tako ce najpoznatiji sin Gronaua o svom gradu. U sjecanjima Udoa Lindenberga upoznajemo to gnijezdo na njemacko-nizozemskoj granici iz sasvim drugog svjetla. , kako ga Ugo naziva: "majusan, uspavani gradic". A upravo tamo sada se mogu vidjeti jakna Elvisa Preslija, kosulja Jimmija Hendrixa, usna harmonika Boba Dylana s vlastprucnim potpisom. 130 eksponata, od male kremice do kompletne dekoracije. Voditelj muzeja Andreas Bohmheuer je ponosan: " Na neke stvari sam vrlo ponosan. Na primjer, na flautu Iana Andersona, zatim na bass-gitaru Billa Wymana, usnu harmoniku Boba Dylana, to su izvanredni eksponati, koji za mene imaju karakter aure."

Na jednome mjestu ne moze se nigdje cuti ono sto nudu gronauski Pop i rock muzej. Malo teksta, mnogo slika i jos vise tonova. Glazbene svjetle tocke proslog stoljeca na jednom mjestu. I bas kao u jednoj apoteci zvuka, mogu se otvoriti pojedine ladice iz kojih onda struji glazba iz svih mogucih smjerova. Ministra za kulturu Savezne zemlje Nord Rhein Westfallen Michaela Vespera zacudilo je kako je to vrijeme pohranjeno u muzeju zapravo davna proslost:

"Nedavno sam razgovarao s nekoliko ljudi o tom muzeju. Tada mi je jedna 45-togodisnja majka rekla kako njezinu djecu to uopce ne zanima. Ona uopce ne poznaju Beatlese. Ja, medjutim mislim da bi o njima trebalo znati."

Novi rock pop muzej svoje je prebivaliste pronasao u nekadasnjoj tvornici za proizvodnju turbina. I to je dobro, jer mjesto kao takvo zna sto znaci energija, a energijom zraci i danasnji muzej.

No, sto u povijesti rock i pop glazbe imaju traziti Leni Riefenstahl i Adolf Hitler? Na njih upucuje 100 portreta prognanih i ubijenih. Fotografije, koje ovdje djeluju kao ploca ikona Weimarske Republike. : Walter Benjamin i Peter Lorre, Bertold Brecht i Lotte Lenya, Ernst Toller i Ernst Busch. Udo i njegova ekipa zamislili su previse toga odjednom: Muzej nudi duhovnu i mentalnu povijest 20. stoljeca anatomiju kica i slagerske duse, povijest kulture mladih i borbu protiv zabrane pobacaja, studentske revolte i otpor protiv mlogradjanske vlasti DDR-a.

Na srecu, muzej ne sluzi samo nostalgicarima. U njemu se muzika i stvara. Udo Lindenberg: "Da, to nije samo muzej, to je i laboratorij za novine. To je i studio, tu se testiraju i upoznaju mladi bendovi. Premda, za podmladak to i nije najpogodnije mjesto, na nama je da ih u tome podrzavamo. To cinimo i za vrijeme nasih koncerta. Svake veceri na pozornicu dovlacimo mlade bendove. Moramo im dati hrabrosti da vec i pocetak sa sobom nesto donosi.

Kakav pocetak, takav i cilj: i cim posjetitelj napusti muzej, mora jos jednom proci pored salonske glazbe.