Ozonski sloj ili omotač je sve ono što se nalazi između nas i UV zračenja. A taj sloj i nije baš tako velik. Ili kako bi to formulirali Ujedinjeni narodi (UN): „Kad bi kompletan ozonski omotač mogli spustiti na površinu mora, onda bi taj sloj bio tanak samo oko tri milimetra. I to je sve što nas štiti od štetnog ultra-ljubičastog zračenja." 

U nekim regijama stratosfere je koncentracija ozona toliko smanjena (ili je uopće nema) da stručnjaci govore o „ozonskim rupama“. Već nekoliko desetljeća znamo da je ozonski sloj ozbiljno ugrožen i da ga moramo zaštititi. 

UN se već tri desetljeća angažira oko smanjenja ozonske rupe i, u kojoj god mjeri je to moguće, njezinog „popravka“. Ti ciljevi su definirani međunarodnim ugovorima poput Montrealskog protokola. Radi se konkretno o onim tvarima koje su odgovorne za oštećenja ozonskog sloja.

Po navodima meteorologa američke National Oceanic and Atmospheric Administration, količina tih tvari koje utječu na smanjivanje ozonskog omotača u našoj stratosferi početkom 2022. je pala za 50%, i time se vratila na razinu na kojoj se nalazila u vrijeme kada ozonska rupa nije predstavljala probleme čovječanstvu. No, još je dug put do trenutka u kojem će ponovno koliko-toliko biti uspostavljen izvorni ozonski sloj. 

Što je ozonski omotač?

Ozon je molekula koja se sastoji od tri atoma kisika (O3). Molekule ozona se u prirodi mogu pronaći u gornjem sloju atmosfere – u takozvanoj stratosferi. Tamo one formiraju plinoviti sloj. Taj plinoviti omotač štiti život na Zemlji, i to tako da filtrira jedan dio ultraljubičastog zračenja Sunca.

Tijekom kemijske reakcije između štetnih tvari u zraku i drugih emisija, ozon se formira i u nižoj atmosferi, u takozvanoj troposferi. I dok ozon za nas ljude u stratosferi funkcionira kao zaštitni sloj, izravan kontakt u troposferi može biti štetan za biljke, za životinje i za – ljude.

Što je problem s ultraljubičastim zračenjem?

Često se tvrdi da nam je ozonski sloj potreban kako bi se UV zrakama onemogućilo „steriliziranje" površine Zemlje. Mi znamo da Sunčeve zrake posjeduju snagu koja bi im bila dovoljna da to i učine. Ako samo zamislimo što se dogodi kada svježe oprano rublje stavimo vani da se suši na suncu tijekom vrućeg ljetnog dana, onda je i to neka vrsta steriliziranja. No, UV zrake mogu imati puno opasniji efekt, pak čak i smrtonosni.

A, B i C, to su tri vrste UV zračenja. Ozonski omotač i atmosfera apsorbiraju kompletne UVC zrake (što je oblik UV zračenja s najvećom dozom “energije”), odnosno jedan dio UVB zraka. Ozonski sloj ne apsorbira UVA, i te zrake kompletno stižu do površine Zemlje.

Ljudima je potrebno UVB zračenje za stvaranje vitamina D u organizmu. A on je u pravoj dozi dobar za ljude. No previše UVB I UVA zračenja može prouzročiti teške bolesti poput raka kože, sivu mrenu, probleme s imunološkim sustavim ili prijevremeno starenje kože.

Što su razlozi oštećenja ozonskog sloja?

Mi ljudi smo velikim dijelom odgovorni za oštećenja ozonskog omotača, obzirom da koristimo tvari koje utječu na uništavanje ozona – to su tvari koje nose na primjer ova imena: FCKW, CH3CCl3, CCI4 ili HFCKW. Te se tvari nalaze u hladnjacima, klimatskim uređajima, aerosolima, pesticidima i tako dalje.

Je li ozonska rupa doista jedna velika – rupa?

Ozonska rupa zapravo u stvarnosti ne postoji – radi se zapravo o području s iznimno niskom razinom ozona iznad Antarktika. Govori se i o „dramatičnom stanjivanju" ozona. To je proces koji se događa u proljeće, na Južnoj polutki, od kolovoza do listopada – ali i na Sjevernoj polutki, odnosno hemisferi postoje "mini-rupe”.

Hoće li se ozonski sloj ikada kompletno oporaviti?

Po navodima znanstvenika, budućnost ozonskog sloja ne izgleda loše. U idućih 50 godina, vjerojatno negdje između 2050. i 2065., ozonski omotač bi se mogao oporaviti i vratiti na razinu iz vremena prije 1980. Ali da bi se to dogodilo, upozoravaju znanstvenici, morali bismo ispuniti i ciljeve za zaštitu ozonskog sloja koji su precizirani međunarodnim ugovorima.

Pratite nas i na Facebooku, preko Twittera, na Youtubeu, kao i na Instagramu