Dobrodošli u novo doba! Nedavno je njemačka kancelarka Angela Merkel na sebe navukla porugu web zajednice kada je prilikom posjeta američkog predsjednika Baracka Obame Berlinu o Internetu govorila kao o "novom području". No sada, nakon što su u javnost procurile informacije o tomu kako američke i britanske službe prisluškuju i sakupljaju podatke iz interneta, je postalo jasno kako nitko od nas zapravo nema pojma što se to u ovom "novom području" zvanom Internet događa.

Države već godinama špijuniraju ustanove i građane drugih država. To nipošto nije nešto novo. No Internet i globalno strujanje podataka pruža nove mogućnosti kad je u pitanju špijuniranje. Špijuniranje elektronske komunikacije u svrhu otklanjanja opasnosti je diljem svijeta dozvoljeno svim tajnim službama i zakonodavnim tijelima. Tajne službe SAD-a smiju izvan svoje zemlje špijunirati svakog. I njemačka tajna služba prati protok informacija izvan Njemačke i Europe. Isto tako i britanska tajna služba. Lista država koje to prakticiraju je dugačka. Ništa ne ostaje skriveno. Jer tajne službe diljem svijeta izmjenjuju podatke. Na taj način se elegantno zaobilazi nacionalno zakonodavstvo. Njemačke tajne službe se služe podacima američkih koje ne moraju brinuti o tomu da će im Njemački ustavni sud sjesti za vrat zbog sakupljanja i pohranjivanja podataka bez osnovane sumnje. Vlade i nadležni parlamentarni odbori  naravno znaju za ovu praksu. Zbog toga i javne osude političara glede najnovije špijunske afere zvuče pomalo umjereno. Naime i političari su svjesni da od ovakve prakse profitiraju svi.

Pohranjivanje i sakupljanje podataka nije nikakva novost. Već desetljećima tajne službe SAD-a, Kanade, Velike Britanije, Novog Zelanda i Australije sudjeluju u tzv. "Echelon" projektu koji nadgleda satelitsku komunikaciju. Najkasnije od 2001. kada je Europski parlament objavio podatke o "Echelonu" nitko više ne može tvrditi da nije bio upućen.

Prelazak crvene linije

No ciljanim prisluškivanjem ustanova Europske unije u Bruxellesu, Washingtonu i New Yorku, američke tajne službe su prekoračile crvenu liniju. Tako nešto prijateljske države ne čine jedna drugoj. Još drastičnijim se čini prisluškivanje sudionika summita G20 godine 2009. u Velikoj Britaniji. Ovakvo klasično špijuniranje, koje nema veze s nadgledanjem globalne mreže, je jednostavno nedozvoljen kriminalni čin. Ovdje je potrebno da se predsjednik Obama i  britanski premijer David Cameron direktno obrate tajnim službama i pokažu im gdje su granice.

Skandal je isto tako da se prije svega tvrtke iz SAD-a pomažu pri špijuniranju. Internetske tvrtke ostavljaju otvorene vrata tajnim službama i oslobađaju pristup podacima. Tu se izigrava i povjerenja naivnih mušterija koje nikad niti ne saznaju što se dogodilo s njihovim podacima.

Potrebna globalna pravila

Za razliku od Kine, Sjeverne Koreje, Irana ili Rusije, gdje tajne službe , po svemu sudeći, rade što ih je volja, naše demokracije bi trebale dozvoliti samo minimum špijuniranja. Inače nismo ništa bolji nego bilo koja diktatura. Dobra strana demokracije je ta da aktivnosti tajnih službi s vremena na vrijeme dospiju na svjetlo javnosti. Iznenađenje mnogih političara time što se sve u "novotariji" Internetu događa djeluje odglumljeno. Ako ništa drugo sve se to moglo pretpostavljati. No sada bi bilo potrebno da se za tu "novotariju" napokon postave jasna pravila koja bi ušla u međunarodno pravo. To je, kada prođe prvi val ogorčenja, ipak  zadaća političara.