Kriza, za koju se dugo smatralo da je samo apstraktna, sada je počela sve više utjecati na svakodnevni život Turaka. Već u siječnju je valutna kriza ušla u turska domaćinstva. Praktično rečeno: cijene voća i povrća su porasle. Nakon lokalnih izbora situacija je postala još ozbiljnija kada su eksplodirale cijene luka. Neki trgovci naplaćuju 10 lira (1,50 eura) za kilogram, što je oko tri puta više nego prethodne godine. To posebno uznemirava Turke, jer je luk temeljna namirnica i sastavni je dio mnogih turskih jela.

Zbog toga je na tržnici u Kadiköyu, istanbulskom naselju na Bosporu, raspoloženje loše. "Nikada do sada nisam vidio nešto slično! Krumpir, rajčica i luk svakodnevno su bili na jelovniku, ali ove godine su te namirnice postale luksuz", žali se kupac koji obavlja svoju redovnu kupovinu. Prodavač se, s druge strane, pomirio sa situacijom: "Naša poljoprivreda je na izmaku snaga. Poljoprivrednicima nije preostalo ništa drugo i zato je sve tako skupo: grah 20 lira po kilogramu, luk sedam lira po kilogramu, rajčica 15 lira po kilogramu", nabraja cijene svoje robe.

U Turskoj vlada inflacija još od kraja 2017. Vrijednost lire pala je do 30 posto. Bez obzira na to, mnogi Turci se čvrsto drže Erdogana i njegove vlade. Ali, čini se da naklonost birača ipak polako opada. Na općinskim izborima 31. ožujka, konzervativno-islamski AKP pretrpio je gorak poraz. U dva velika grada - u Istanbulu i Ankari – pobjedu je odnijela oporba. Stručnjaci u oslabljenoj privredi vide glavni razlog loših izbornih rezultata AKP-a.

Država u borbi protiv "terorista životnih namirnica"

Prema riječima turskog predsjednika Erdogana, za „terorizam poskupljenja namirnica" odgovorne su „mračne sile". Ali mnogo je vjerojatnije da je Turska vlada ta koja je glavni krivac za inflaciju na tržištu živežnih namirnica.

Kako bi utjecala na porast gospodarstva, vlada AKP-a je godinama investirala u građevinski sektor, zanemarujući druge grane industrije.

"Gospodarska politika nije bila održiva, niti dovoljno okrenuta ka budućnosti", izjavio je Erdal Yalcin iz ifo-Instituta u razgovoru za Deutsche Welle. Previše novca je uloženo u infrastrukturu, dok se istodobno nije uspjela povećati produktivnost kroz godine. Poljoprivredni sektor posebno pokazuje neuspjeh ove strategije. "Turska ima savršene klimatske uvjete za produktivnu poljoprivredu, ali voće i povrće sada se mora uvoziti, jer se nije dovoljno investiralo u ovu granu industrije", objašnjava Yalcin.

Valutna kriza postaje poljoprivredna kriza

Inflacija ne samo da povećava cijene hrane, benzina ili električne energije. Cijela turska privreda je trenutno u padu. U posljednjem kvartalu 2018. godine tursko gospodarstvo se smanjilo za 2,4 posto i moglo bi se reći da je Turska u recesiji - prvi put u posljednjih deset godina. Turske kompanije uzimaju kredite od stranih investitora i moraju otplaćivati svoje dugove u eurima ili dolarima, što često udvostručuje dug, tvrdi Yalcin. Da stvari budu još teže, troškovi su također porasli jer su međunarodni investitori postali osjetljiviji na rizik. To leži u tome što je u Turskoj trenutno pravna sigurnost na niskoj razini, a i na vanjskopolitičkom planu, Turska je postala nepouzdan partner, objašnjava ovaj stručnjak.

Slabost privrede primjetna je i na turskom tržištu rada: stopa nezaposlenosti porasla je na 14,7 posto između prosinca i veljače, što je najviša razina u posljednjih desetak godina, objavio je u ponedjeljak turski Državni zavod za statistiku. Nezaposlenost mladih je čak blizu 27 posto.

Strukturalne reforme nude rješenje?

Zato je još važnije da turska vlada krene u akciju. Turski ministar financija i gospodarstva Berat Albayrak je prošlog tjedna predstavio akcijski plan čiji je cilj jačanje rasta privrede i borba protiv inflacije. Vrijeme do sljedećih izbora 2023. godine bilo bi vrijeme "gospodarskih strukturalnih reformi", najavio je Albayrak. Konačno će biti uvedena stroga disciplina kada je u pitanju budžet.

"Programi kao što je ovaj akcisjki plan najavljivani su i u prošlosti, ali oni nikada u praksi nisu provedeni", kritizira Yalcin. Rješenje gospodarske krize u Turskoj je produktivnost kroz provođenje tih strukturalnih reformi. To znači da pred Turskom stoji težak put. Po mišljenju Yalcina, da bi se sve to uspješno izvelo, neprofitabilne kompanije će morati bankrotirati, morala bi se smanjiti potrošnja, a nezaposlenost bi se privremeno povećala. I to nije sve: za prijelazno razdoblje morao bi se podići kredit od međunarodnog zajmodavca, a idealno bi bilo da taj zajmodavac bude Međunarodni monetarni fond (MMF), dodaje Yalcin.

Međutim, vrlo se male šanse da dođe do sporazuma s MMF-om. Predsjednik Turske često je javno ponižavao ovu međunarodnu organizaciju. Erdogan se pored toga boji i prevelikog uplitanja iz inozemstva i želi sačuvati svoju političku neovisnost. S druge strane, programi pomoći MMF-a povezani su sa strukturalnim reformama. A razdoblje štednje moglo bi dodatno ugroziti njegovu popularnost.