DW: Vaša predstava „Srebrenica. Kada mi, ubijeni, ustanemo" u kojoj Vi demontirate duhovni i politički establišment u Srbiji koji odbacuje svaku odgovornost za ratove u Hrvatskoj i BiH, prikazana je prije nekoliko dana u Bruxellesu, a premijerno je izvedena prije dvije godine u Beogradu. Na kakav je odjek naišla u javnosti?

Zlatko Paković: U Srbiji nijedno kazalište nije htjelo primiti ovu predstavu na gostovanje, tako da je ona igrana u nekazališnim institucijama. Izvedena je pet puta u Centru za kulturnu dekontaminaciju, gdje je bila i premijera 11. srpnja 2020. Predstava je na određeni način to sve i predvidjela. Ali, radimo polako, svakodnevno da se ta promjena dogodi i da ljudi prihvate gole činjenice o surovim stradanjima nevinih ljudi, koja su prouzročili ljudi koji su državljani Republike Srbije. Ključ i razlog moje predstave je da ukažem na kulturnu elitu koja istu matricu održava i dan danas, kao što je to činila i prije 27 godina. Riječ je čak o istim personama.

Predstava nije igrana ni u Srebrenici. Zašto?

„Mi smo prošle godine imali sve pripremljeno. Predstava se trebala održati u Potočarima, u tvornici u kojoj su bili držani ljudi, a kasnije žrtve genocida – na mjestu gdje se inače održava komemoracija. A onda je u posljednji čas otkazana. Izgleda da je nekome zasmetalo što se u predstavi govori o nekim problemima, na koje preživjele žrtve nailaze od vlastite bošnjačke elite. Kaže se da je Cvijet Srebrenice veliko pranje novca, što se temelji na istraživanju bh. autora Avde Avdića za Žurnal.info. Govori se o upetljanosti sestre bivšeg reisa efendije Cerića u tu priču ali i nekoj pronevjeri novca od strane Nasera Orića. Ali, to su stvari koje su u predstavi manje bitne, zato što ona govori o odgovornosti srpskog društva i o krivici režima Slobodana Miloševića.

U predstavi tematizirate kako Vas taj najutjecajniji establišment, a to su stvarni likovi koje prozivate u predstavi, napada kao izdajicu roda svog i mrzitelja Srbije, izražavajući odvratnost prema Vama i Vašem imenu. Primate li još ozbiljne prijetnje smrću?

One do sada nisu realizirane. Policija je reagirala, a u međuvremenu su prestale. Bilo je mučno. Ozbiljno ugrožavanje slobode govora je ostalo ali meni je najmučnije bilo što su kazališne institucije i institucije kulture šutjele.

Kako to objašnjavate?

Velika je propaganda, servira im se da bi se priznavanjem genocida u Srebrenici navukla krivica na srpski narod. I to iz svih medija i iz usta najodgovornijih političara. Prije svega govorim o predsjedniku Srbije a zatim i svim ostalim ministrima. To je smrtno opasna floskula i netočno, jer krivicu snosi režim i oni koji su ga podržavali kao i oni ljudi koji su ideološki poduprli zločine. Dakle, ne građanke i građani Srbije i ne Srbi, ma gdje god bili, a prije svega u Srbiji. Tu pervertiranu laž prihvatili su kao neku istinu i u tome je problem. A zapravo je riječ o tome da bi upravo priznavanjem genocida u Srebrenici s nevinih ljudi, koji s tim zločinom nemaju ništa, niti su ga podržavali, niti bi ga podržali, bila skinuta ta lažna krivica, koju joj nameće vlastita elita.

Zašto elita to radi?

Pa zato da bi sa sebe skinula odgovornost. Politička, ekonomska i kulturna elita u Srbiji distribuira vlastitu odgovornost na svoje građane a istovremeno uzurpira nacionalni dobitak u privatne džepove. Dakle s jedne strane novac se uzurpira a krivica se distribuira i to je ta odvratna logika nacionalizma povezana uvijek s profitom.

U Bruxellesu ste, prije održavanja predstave, studentima održali predavanje. O čemu ste sve govorili?

Govorio sam o odgovornosti kazališta, zašto je kazalište politička umjetnost i posljednje utočište progonjene riječi i nalazio primjere iz belgijske kolonijalne prošlosti. Kazalište ima zadatak da publiku pretvara u javnost. Postoje razni načini kako se izbjegava odgovornost prema istini i ja sam to objašnjavao. Često to bude ne samo na svjesnoj razini kao laž, nego bude neiskrenost koja je dublje utemeljena, nesvjesno. Objasnio sam im zašto je bitno da se Srebrenica imenuje kao genocid i da se to prihvati i razumije. A oni su onda prepoznali stvari iz vlastite kolonijalne prošlosti.

Što se mora dogoditi u Srbiji da bi se stvari promijenile?

Mora se promijeniti režim i kulturna politika. Najvažnija ministarstva su ministarstva kulture i prosvjete. Kako i što učimo, tako se pripremamo za budućnost. Ako smo toliko zakopani u prošlost i ne uspijevamo da je razriješimo, ako mi i danas, 27 godina nakon genocida u Srebrenici i potpisivanja Daytonskog sporazuma živimo kao da je on potpisan prije 27 dana, onda se ne trebamo čuditi što je to tako.

Ima li pokušaja mladih u Srbiji da se suoče s prošlošću?

Ima. Jedan od najdjelotvornijih pokušaja mladih je da to sve zaborave. Zato mora doći do promjene kulturne matrice koja se ponaša kao da će se rat sutra ponovno voditi.

Pratite nas i na Facebooku, preko Twittera, na Youtubeu, kao i na Instagramu