Geste približavanja i normalizacije odnosa u Washingtonu, vojno nasilje između Izraela i Pojaza Gaze. Dok je u Bijeloj kući izraelski premijer Benjamin Netanjahu zajedno s ministrom vanjskih poslova Ujedinjenih Arapskih Emirata (UAE) i Bahraina potpisivao ranije utanačeni Sporazum o normalizaciji odnosa, s područja Pojasa Gaze je ispaljeno 15-tak raketa na izraelski teritorij. Vojno zrakoplovstvo Izraela na projektile je odgovorilo napadom na palestinske vojne položaje.

Palestinci iz područja Zapadne obale su bili pak suzdržani, kaže Steven Höfner, voditelj ureda Zaklade Konrada Adenauera na palestinskim područjima. Situacija je posljednjih dana bila iznenađujuće mirna, kaže on. Održano je nekoliko manjih protesta, na prosvjedu u Ramallahu se okupilo oko 150 osoba, a na terotoriju cijele Zapadne obale nekoliko stotina ljudi, priča Höfner. „Ljudi su očekivali taj dogovor. Oni imaju osjećaj da on samo potvrđuje ono što misle od ranije, naime da se arapski svijet sve manje zanima za Palestince."

Države članice Arapske lige se tako na svom posljednjem sastanku nisu uspjele dogovoriti oko zajedničke osude približavanja Izraela u Emirata. Zahtjev Palestinaca da Liga usvoji osudu, odbačen je na sastanku arapskih zemalja. „I to je doprinijelo tome da se intenzivira osjećaj Plaestinaca da  su sve više izolirani“, napominje Höfner.
 

Ljubavni pozdravi iz Teherana

Za to vrijeme je iranski predsjednik Hassan Ruhani oštro osudio Sporazum o normalizaciji. „Gdje nestade vaš arapski duh, što je s vašim brigama oko (izraelskih) zločina u Palestini, gdje je vaša empatija za vašu palestinsku braću?“, zapitao se o retorički.

Takvi apeli nailaze na plodno tlo samo u jednom dijelu palestinskog društva. „Na Zapadnoj obali izjave iz Irana nailaze na vrlo malu pažnju javnosti", kaže Steven Höfner. "Više pažnje im se poklanja u Pojasu Gaze, gdje si savez s Iranom ili barem približavanje Teheranu mogu zamisliti pogotovo osobe iz okruženja Hamasa, ali i Palestinskog džihada."

Skepsa prisutna na Zapadnoj obali počiva vjerojatno na spoznaji da je Iran izoliran u većem dijelu arapskog svijeta, te pogotovo na činjenici da se ta zemlja nalazi pod sankcijama SAD-a. Svako približavanje vladi u Teheranu moglo bi za sobom povući izravan ili neizravan pritisak iz Washingtona. Palestinsko-iranski kontakti naišli bi i na malo simpatija u glavnim gradovima zemalja članica Europske unije. U slučaju intenziviranja odnosa Palestinaca i Iranaca, odnosno u slučaju da oni formiraju savez protiv Izraela, prije svih bi reagirala – Njemačka.

Riskantno partnerstvo s Turskom

Približavanje Bahraina Izraelu, jasnim je riječima komentirao i turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan. "Ona (odluka o potpisivanju Sporazuma, nap. red.) će dodatno ohrabriti Izrael da nastavi s nelegitimnim postupcima protiv Palestinaca." Erdogan je već ranije kritizirao odluku Ujedinjenih Arapskih Emirata da potpiše sporazum s Izraelom. To „licemjerno ponašanje“ ljudi u regiji „neće nikada zaboraviti“, dodao je turski predsjednik.

Izjave iz Ankare su dobro prihvaćene u palestinskim autonomnim područjima, u svakom slučaju bolje nego one iz Teherana. „Cijeli niz Palestinaca svoje nade polaže u Tursku“, napominje Steven Höfner iz Adenauerove zaklade. „U Turskoj oni vide državu koja posjeduje dozu političke težine koja je dovoljna za ozbiljno zastupanje palestinskih interesa.“

No, i Tursku se u ovom trenutku na vanjsko-političkoj sceni umnogome ignorira. Na sjeveru Sirije Turska se bori protiv kurdskih organizacija, na Sredozemlju su Turci umiješani u konflikt s Grčkom oko korištenja prava za eksploataciju plina s morskog dann, u Libiji Ankara vojno podržava šefa Vlade nacionalnog jedinstva, Fajisa al-Sarradža. U tom smislu je posve otvoreno koliko resursa Turska uopće ima kako bi se uz sva ta pitanja još angažirala i za Palestince. Osim toga, i EU bi skeptično reagirala na palestinsko-tursko približavanje. Mnoge članice Unije se distanciraju od Ankare. Razlozi su, između ostaloga, i spor Turske s Grčkom, odnosno turska praksa da pušta izbjeglice i migrante da preko Sredozemnog mora pređu u Grčku, odnosno na taj način dodatno izvrši pritisak na Europu. Pogoršanju odnosa je dodatno doprinio i beskompromisan unutarnjo-politički kurs aktuanog turskog predsjednika.

Nada u Rusiju i Katar...

U konekstu naglih promjena poretka na Bliskom istoku, Palestinci svoje nade polažu u još dvije zemlje: Rusiju i Katar. Rusija ima dobre odnose s Izraelom, a ti bi se odnosi, barem se tako nada u Ramallahu, mogli iskoristiti i u korist palestinskih interesa. Ali Izrael je za Rusiju i dalje važan partner po pitanju Sirije. Te dvije zemlje su vojno aktivne u sirijskom zračnom prostoru: tijesna tehnička suradnja, a dugoročno gledano i strateški dogovori između Rusije i Izraela su zbog toga neizbježni.

Slično je i kad se radi o Kataru. Ta je zemlja milijunskim iznosima pomogla Pojasu Gaze. Zaljevski emirat je ipak to učinio nakon intenzivnih konzultacija s Izraelom. „Taj angažman je doveo do toga da mnogi Palestinci u Kataru vide svojevrsnog posrednika u daljnjim pregovorima s Izraelom", naglašava Höfner. Te se nade ipak politički gledano za sada nisu ispunile, dodaje naš sugovornik.

Oklijevanje u Rijadu

Dugo vremena je i Saudijska Arabija u očima mnogih Palestinaca bila zemlja koja je važila kao pouzdan saveznik. Pogotovo je kralj Salman bio na glasu kao dosljedan promotor palestinskih interesa. Ali upitno je hoće li njegov sin, princ prijestolonasljednik Mohammed bin Salman, vjerojatni budući lider ove kraljevine, i ubuduće nastaviti s tim kursom solidarnosti. U više razgovora s Jaredom Kushnerom, posebnim izaslanikom Trumpove vlade za Bliski istok, on je, sudeći po medijskim izvještajima, dao naslutiti da gaji određene simpatije za trenutne američke napore oko normalizacije izraelsko-arapskih odnosa. Saudijska Arabija ipak još uvijek oklijeva s javnom demonstracijom savezništva s Izraelom.

U skladu s tim, Palestinci s rezervama i oprezom gledaju u smjeru Rijada. 80 posto ispitanika jedne ankete koju je proteklih dana proveo Palestinian Center for Policy and Survey Research, mišljenja je da je Saudijska Arabija dala „zeleno svjetlo" Ujedinjenim Arapskim Emiratima da pristanu na normalizaciju odnosa s Izraelom. Još više ispitanika (njih 82%) polazi od toga da će u dogledno vrijeme i saudijska kraljevina napraviti isti potez kao i UAE, odnosno Bahrain.

Palestinska samokritika

Fatah na jednoj, a Hamas (koji vlada u Pojasu Gaze) na drugoj strani trenutno se doduše trenutno trude oko usuglašavanja zajedničkih pozicija, koje bi se jednoga dana trebale pretvoriti u formiranje tijela koje bi onda bilo nadležno za ujedinjena, odnosno kompletna autonomna područja. Ali dug je put do toga. Za sada još nema ništa ni od potrebnih reformi, a čeka se i na održavanje parlamentarnih izbora – posljednji su održani 2006.

Ako Palestinci žele opet imati veći utjecaj u arapskom svijetu, onda bi s reformama morali pobijediti u vlastitom taboru, piše list Al-Ayyam koji izlazi u Ramallahu i koji je blizak Fatahu: „Naše nejedinstvo ohrabruje neke zemlje da se povuku i da se pozicioniraju protiv interesa palestinskog naroda“. Ukoliko se želi zaustaviti taj trend, onda se mora početi s promjenama kod samog sebe, piše ovaj list. I dodaje: „U suprotnom ćemo izgubiti još više utjecaja i još više ćemo se izolirati.“