DW-WORLD: Prije otprilike dvije godine saznali ste da ćete postati dobitnik Nobelove nagrade za književnost. Osvrnuvši se na zadnje dvije godine, je li se vaš život kao književnika znatno promijenio?

ORHAN PAMUK: Kada sam saznao da ću dobiti Nobelovu nagradu za književnost prva instinktivna reakcija mi je bila da svom agentu, koji mi je tu vijest rekao, kažem: to neće promijeniti moj život. Danas znam da je to bilo optimistično, jer to jest promijenilo moj život, ali nije promijenilo moj način rada. Još uvijek se držim stroge discipline: rano ustajem, pišem, držim se zadanog vremena i slično. Unatoč tome, moj se život promijenio. Poznatiji sam nego prije, imam više čitatelja i što je još važnije, moj posao ima veću političku težinu, sve što danas radim je politički važnije nego što sam očekivao da će biti.

Kada ste prije tri godine u Frankfurtu dobili Mirovnu nagradu njemačkih nakladnika i knjižara održali ste govor koji je naišao na veliki odjek. Govorili ste o Europi i Turskoj. Rekli ste da Turska sanja o Europi, a da se Europa ne može definirati bez Turske. Je li to mislite i danas?

Tada sam istaknuo činjenicu da se Europa ne može zamisliti bez Turske, a Turska ne bez europskog sna. Na žalost, razgovori između Europe i Turske nešto su zapeli u posljednje dvije godine. Možda zbog radikalnog ljevičarskog krila, vladajućeg sloja i vojske koja zatvara put u EU, na žalost. A postoji i otpor nekih europskih zemalja, na primjer konzervativne Francuske i Njemačke, koje se protiv tome da Turska postane punopravna članica EU-a. Ta tema, dakle, ostaje problematična i ne čini se da je sve bajno kao što je to bilo prije dvije godine. Unatoč tome ja u tu ideju čvrsto vjerujem: prije ili kasnije Turska će postati integrirani dio Europe. Trenutno nas ova situacija ne veseli, mene zabrinjava, ali neću zbog toga sada udariti u plač jer sam pisac i kad bih plakao, uništio bih ljepotu svoje knjige!

"Moram živjeti s tjelohraniteljima"

Unatoč ljepoti vaših knjiga postoje mnogi pokušaji da se Vas i druge u Turskoj zastraši i to od strane ultra-nacionalističkih i ultra-religioznih skupina. Ima li to utjecaja na Vaš život ovdje i na intelektualni život u Turskoj?

Naravno! Da! To svakako utječe na moj život. Moram praktički živjeti s tjelohraniteljima, a život s tjelohraniteljima nije uživanje, to me brine. Tu su i radikalno desničarski krugovi, ponekad me i ugledne novine napadaju ili pokreću kampanje protiv mene, to me, naravno, jako zabrinjava. S obzirom da jedan semestar u godini predajem na sveučilištu Columbiji i da se moje knjige posvuda objavljuju, rado putujem na konferencije, putujem izvan Turske, predajem u New Yorku, polovicu svog vremena - na žalost ili srećom, tko zna - proveo sam u zadnje dvije godine izvan Turske. To je možda vezano i uz Nobelovu nagradu, moja je slava sve veća. Naravno, ovdje je moja domovina, o, doživio sam ja i ljudskost u Istanbulu, znam ja što znači ljudskost u Istanbulu. Ne mogu zamisliti život bez Istanbula, s tjelohraniteljima ili bez njih u Istanbulu, bilo kako, bar sam u ulicama Istanbula, promatrajući, uživajući, a moje se priče o Istanbulu i dalje pričaju svijetu.

Doima se kao da pokušavate naći ravnotežu između života u Istanbulu i putovanja?

Da!

...dakle, biti politički čovjek, a istovremeno i umjetnik...?

Da, moraš tako. Ne živim u egzilu. Kada me se, na primjer, pokušalo gurnuti sa strane, u egzil, rekao sam ne. Iz Tuske ću se iseliti samo kada ja budem to želio. Ovdje mogu živjeti 365 dana u godini, ako to želim. Ali ugodno je živjeti i u New Yorku, ugodno je putovati. Ovako: ne želim se predstavljati kao žrtva, jedan razlog je možda i taj što dolazim iz kulture koja nikada nije bila kolonizirana ili na bilo koji način maltretirana, ne želim se predstavljati kao žrtva međunarodnih sila ili turske vlasti. Stojim na vlastitim nogama, sretan sam i uživam u pisanju knjiga. Tako ja vidim svoj život.

Znači Vi ne želite biti graditelj mostova?

To je jedan kliše! Most se odražava na mene samo zato što sam Turčin, a Turska je prvo što svi vide jer ona leži između Istoka i Zapada. Da biste mogli biti most prvo morate razumjeti posebnosti neke kulture, njezine loše strane, nelogičnosti, njezine nade, pogled na budućnost, svakodnevne trenutke, slabosti, bijedu. Moja je zadaća da to vidim prije nego što ću reći: ja sam most ili tako nešto! Ja nemam političku ili reprezentativnu ulogu. Ja sam u biti literat koji piše priče, da, u mojim knjigama postoji i filozofska strana, ja sam esejist, dozvoljavam si suditi o kulturi i politici, ali prije svega pričam priče o ljudskim pričama, o ljudima.

Muzej o romanu, roman o muzeju

U Frankfurt donosite novu predivnu priču "Muzej nevinosti". To je roman o jednoj velikoj ljubavi, predivna ljubavna priča o Istanbulu i o muzejima, to je i prvi roman u povijesti književnosti koji ima svoj vlastiti muzej. Kako je do toga došlo?

'Muzej nevinosti' govori o Kemalu, ljubavnoj priči Kemala, čovjeka iz visokog sloja koji se povremeno u knjizi naziva i kao high society koji 1975. ima 30 godina. Govori se o njegovoj ljubavi prema dalekoj rođakinji, sestrični u drugom koljenu, Füssün. Ona ima 18 godina, jednostavna je djevojka koja radi u trgovini, ali je jako lijepa. Iz zadovoljštine zbog neuspjeha u pokušaju osvajanja njezinog srca, on skuplja sve što je ona imala u svojim rukama. Na kraju nastaje muzej sa svim predmetima koje su se pojavljivale u njihovoj zajedničkoj priči. 'Muzej nevinosti' pravi je muzej koji pokušava zadržati te predmete. Skoro sam šest godina prikupljao predmete za taj muzej. Kupio sam kuću u kojoj se prije 10 godina i dogodila ta priča i pretvorio sam je u muzej. 'Muzej nevinosti' je i jedno i drugo: muzej i roman. Užitak romana i radost zbog budućeg muzeja potpuno su dvije različite stvari. Muzej nije odraz romana, a roman nije vodič kroz muzej. Oni su možda dva prikaza iste priče.

To je kao proživljeno sjećanje, a na kraju Vaš junak kaže: "Svatko treba znati da sam vodio sretan život".Ja Vam, Orhan Pamuk, želim sretan život...

Živim li ja sretan život? Da, imam veoma sretan život, jer sam zainteresirao čitatelje u 58 zemalja, na 58 jezika - milijune čitatelja. Jer svoje knjige pišem iz srca i one se čitaju. Postoji li sretan život, pomislio sam s 25 godina kada sam prestao sa slikanjem i kada sam odlučio postanti pisac. Nekada mislim da su sve moje fantazije i očekivanja o slavi i uspjehu nadmašeni i zadovoljeni. Moram priznati da sam sretan pisac.

Pamuk se školovao na istanbulskom Robert Collegeu, nakon čega na tehničkom sveučilištu upisuje studij arhitekture od kojeg odustaje nakon tri godine. Posvećuje se isključivo pisanju, 1976. završava studij novinarstva, odlazi u New York kako bi kao gostujući znanstvenik predavao na Sveučilištu Columbija. Aktivno je počeo pisati već 1974., neki od njegovih romana su: Dževdet-beg i njegovi sinovi, Bijeli zamak, Zovem se Crvena, Snijeg.