Čak i najveći „putnik" među papama Ivan Pavao II., koji nije ni doživio toliku starost kao Franjo, nije pomišljao tako star i bolestan krenuti na tako daleki put. Papa Franjo uvijek iznova mora u bolnicu, na službama Božjim se vidi koliko mu je zbog koljena i kralježnice teško uopće biti na nogama , on već odavno nema jedno plućno krilo, a u prosincu će navršiti 88. godinu i lako je moguće da će ubrzo biti drugi poglavar po starosti u čitavoj povijesti Katoličke crkve: Leo XIII. je doživio preko 93 godine, a Clemens XII. je živio 87 godina i 305 dana – Franjo bi to trebao doživjeti sredinom ovog listopada.

Ipak, i tako narušenog zdravlja i u već ozbiljnoj starosti papa Franjo ovog ponedjeljka kreće na najduži put od kako je poglavar Katoličke crkve: u dvanaest dana će posjetiti Indoneziju, Papuu Novu Gvineju i Singapur. Novinari su već izračunali kako će u avionu ukupno biti dobra 43 sata – na njihovu veliku radost: papa Franjo je poznat po tome da osobno pozdravi svakoga u zrakoplovu – dakle i novinare u njegovoj pratnji. Upravo su se u avionu čule i neke njegove izjave koje se do tada još nisu mogle čuti u Vatikanu. 

Ne zanimaju ga „laka" putovanja

To nisu samo tisuće kilometara, nego su to (opet) zemlje u kojima su kršćani u pravilu tek sićušna manjina stanovništva. Ali papa Franjo očito i bira samo teška putovanja: ne samo da nikad nije posjetio mnoge države Europe koje bi ga i više nego rado ugostile, nego kao papa još nikad nije bio ni u svojoj domovini Argentini. Sad odlazi u Indoneziju koja je ne samo najmnogoljudnija muslimanska država na svijetu, nego je tamo i islam kojeg jedva da uopće zanima dijalog među različitim vjerskim zajednicama. Na programu je i Istočni Timor, čiji je biskup Carlos Filipe Ximens Belo 1996. sa samo 47 godina dobio Nobelovu nagradu za mir. Ali i taj Nobelovac je u posljednje vrijeme pod sumnjom zlostavljanja malodobnika tako da se povukao iz javnog života.

Ipak, Frank Kraus iz crkvene humanitarne organizacije Missio naglašava kako vjernici tih zemalja dobro znaju i poštuju napore ovog pape da dođe do njih i kako je to ono što žele i djelatnici te organizacije: „On čini točno što smo mi željeli.“ Papa pokazuje svoju želju „otputovati u sve regije i pokušati čuti, čuti sva mišljenja“.  A regija Dalekog istoka postaje sve važnija – i politički i gospodarski, ali i kad je riječ o vjeri i brojnim vjerskim zajednicama koje su tamo prisutne.

„Apostolska putovanja" Pavla VI.

Profesor teologije iz Augsburga Jörg Ernesti nas podsjeća kako su takva putovanja tek odnedavno i proklamirana zadaća Svetog oca. Nema tome dugo da su se pape jedva ikad micale iz Rima – naravno uz ne baš rijedak izuzetak u doba Srednjeg vijeka kad su bježali od rata ili od urota koje su prijetile njihovom životu. Ali prvi papa koji je uopće sjeo u avion je bio tek Pavao VI. kad je 1964. krenuo – gdje drugdje nego u zemlju izvorišta kršćanstva, u Izrael. Upravo taj papa je i idejni začetnik tih „apostolskih putovanja“ – kako se i danas službeno zovu odlasci Svetog oca u inozemstvo, a od onda su se i ustalili običaji u tim prilikama.

Redovito papu dočekuje svjetovni vrh, dakle predsjednik države ili vlade zemlje koju posjećuje. Nakon toga slijedi susret s tamošnjim vjernicima, ali i s predstavnicima drugih vjerskih zajednica te države. I tu je u prošlosti bilo slučajeva kad su domaćini sasvim jasno pokazali kako papa nije dobrodošao u tu zemlju, makar se to redovito predstavlja kao „pojedinačni incident“ kod posjeta pape. Ni ovoga puta papa Franjo nema namjeru govoriti samo ono što bi bilo ugodno čuti domaćinu, pa makar to bilo tek njegovo zalaganje za zaštitu okoliša – obzirom na bezdušnu eksploataciju prirodnih bogatstava na primjer na Papui Novoj Gvineji.

„Na granicu" i Crkve i ljudske izdržljivosti

Profesor Ernesti nas posebno upozorava kako je baš ovaj papa poznat po želji da Crkva „ide do granica“: „To on traži i od Crkve i od njegovih svećenika, a to onda i čini na svojim putovanjima.“ Ali kako da to čini, kad su pape već po prirodi u pravilu starci? Papa Pavao VI. je 1970. u dobi od 73 godina posjetio Indoneziju i Oceaniju, ali su ga i taj put i tamošnja klima toliko iscrpili da sve do svoje smrti osam godina kasnije više nikad nije napustio Rim.

„Po mom mišljenju, problem starosti papa se u Crkvi još uvijek ne razmatra dovoljno ozbiljno“, misli Ernesti. „Tu stvari brzo dolaze do svojih granica. Jedino što preostaje jest da je program puta skraćen, a ograničena je i prisutnost u medijima.“ S druge strane i taj profesor ne može dovoljno naglasiti važnost putovanja poglavara Katoličke crkve i do najudaljenijih krajeva: „Ta velika, ne samo simbolična važnost tih putovanja, ali i granice ljudske izdržljivosti, o svemu tome se mora razmisliti kad se vidi visoka životna dob papa", misli profesor Ernesti.

Dopisnik čitavog niza njemačkih medija iz Vatikana Andreas Englisch svjedoči i o posljednjem posjetu Ivana Pavla II. njegovoj domovini Poljskoj 2002. godine. U jednom trenutku su papu obuzeli grčevi od bolova da više nije mogao stajati na nogama. Oko njega je, kao i uvijek, bilo na desetke novinara i novinarskih ekipa – i nijedan jedini od njih nije digao svoj foto-aparat ili kameru da to i snimi: onda je još bilo dovoljno poštovanja u toj profesiji. Posao pape nije nipošto lak – ne samo zbog bezbrojnih skandala u Crkvi i sporova u teološkim pitanjima.