Godinama nakon osvajanja zlatnih medalja na Paraolimpijskim igrama i brojnih titula na svjetskim prvenstvima Heinrich Popow (41) vjeruje da je budućnost za osobe s invaliditetom svjetlija nego ikada, djelomično zahvaljujući uspjehu i sve većoj popularnosti Paraolimpijskih igara.

Međutim, taj sportaš iz Njemačke kojem je amputirana potkoljenica želio bi da se nešto promijeni: odrasli bi trebali gledati na osobe s invaliditetom istim očima i radoznalošću kao što to čine djeca.

„Najveća promjena koju bih volio vidjeti je razbijanje barijera koje na njemačkom nazivamo Berührungsangst, strah od dolaska u doticaj", rekao je Popow za DW. „Način na koji djeca komuniciraju s osobama s invaliditetom i sa stvarima koje prvi put vide – to bih volio vidjeti i kod odraslih."

„Na primjer, kad ljeti odem u dječji vrtić u kratkim hlačama, ja sam najzanimljiviji tata na svijetu jer me djeca prihvaćaju. Pitaju me 'što ti je to?'. Pa im ja objasnim. A budući da mi moje dvije kćerke stalno lijepe nove naljepnice na noge, svakog dana imam drugačiju nogu.“

„Stvarno bih volio da se prihvaćamo takvi kakvi jesmo i da učimo od djece."

Jedan od najvećih njemačkih sportaša s invaliditetom

Popow živi s invaliditetom od 1992. kada mu je u devetoj godini amputirana potkoljenica zbog rijetkog oblika raka. On kaže da je amputacija njegove potkoljenice bila teža za njegove roditelje nego za njega kao dječaka.

Ostao je aktivan u sportu i na kraju se opredijelio za atletiku u sportskom klubu Bayer Leverkusen.

S 19 godina (2002.) osvojio je brončanu medalju na Svjetskom prvenstvu u atletici Međunarodnog paraolimpijskog odbora u Lilleu. Sljedeće tri bronce u kategoriji T42 osvojio je na Paraolimpijskim igrama 2004. u Ateni, zatim srebro u Pekingu 2008. i zlatnu medalju na sto metara na Paraolimpijadi u Londonu. Zlatnu medalju u skoku u dalj osvojio je 2016. u Rio de Janeiru.

„Sport mi je dao priliku da pomaknem barijere i granice", kaže Popow. „I još uvijek mi to omogućava.“

Pored toga što danas podržava i motivira osobe koje su tek postale hendikepirane da se bave sportom, Popow aktivno promovira i brani prava osoba s invaliditetom u Njemačkoji širom svijeta. Često je u klinikama i na događajima gdje zastupa tvrtku za mobilnost Ottobock (za koju radi), koja se između ostalog fokusira na protetiku za osobe koje su doživjele amputacije, ozljede ili neurološke bolesti.

Uključivanje donosi uspjeh

Njegova putovanja navela su ga na zaključak da zemlje koje su uspješne na Paraolimpijadi obično imaju visoku razinu inkluzije osoba s invaliditetom. Njemačka je na Paraolimpijadi 2024. zauzela razočaravajuće 11. mjesto po ukupnom broju medalja. Popow vjeruje da zna zašto.

„Baza sporta u Njemačkoj ne napreduje onako kako bi trebalo“, kaže on za DW. Istraživanje njemačke vlade iz 2022. sugerira da više od polovice osoba s invaliditetom u toj zemlji izbjegava sport. Djelomičan razlog za to je što 90 posto svih igrališta i sportskih dvorana nije pristupačno osobama s invaliditetom.

Istovremeno, zdravstvena osiguranja često ne pokrivaju medicinska pomagala za sportske aktivnosti.

„Mislim da vlada i osiguranja mogu uštedjeti mnogo novca ako shvate da ulaganje u sport za osobe s invaliditetom donosi manje troškove od računa iz ljekarne. Sport je najbolji lijek."

„Organiziram trkačke radionice i pratim aktivnosti širom svijeta. Nizozemska radi sjajan posao. Veličine je njemačke savezne pokrajine Sjeverne Rajne i Vestfalije, a uspješnija je od cijele naše zemlje." Nizozemska je na Paraolimpijadi 2024. zauzela četvrto mjesto po broju medalja.

Pomaže li Međunarodni dan osoba s invaliditetom?

Popow je strastveni zagovornik prava osoba s invaliditetom. Uvjeren je da je jedan dan koji je UN posvetio promoviranju prava i dobrobiti osoba s invaliditetom znači mnogo više od samog podizanja svijesti.

„Ponekad zaboravim datum svog vjenčanja“, našalio se. „Ali ovaj UN-ov dan postaje sve značajniji.“

Ipak, s obzirom na to da s invaliditetom živi najveći dio života, priznaje da mu ovaj dan osobno znači manje nego ranije. Oni koji su nedavno postali hendikepirani to doživljavaju sasvim drugačije, i to je važno priznati, rekao je.

„Nemam ograničenja zbog svog invaliditeta u svakodnevnom životu. Moj dan je ispunjen djecom, poslom i svim ostalim. Ali da budem iskren, i to je nešto o čemu razmišlja i zajednica osoba s invaliditetom: važnije je da svakog dana imamo svijest o invaliditetu. Poseban dan posvećen tome je lijep, ali to je samo jedan korak. Trebaju nam drugi i treći dan.“ I mnogo više.

*ovaj članak je najprije objavljen na engleskom jeziku