Je li premijera europsko-arapskog summita bila samo predstava bez sadržaja, summit praznih riječi i fraza? Na prvi pogled – tako izgleda. U završnom dokumentu summita Europske unije i Arapske lige ne mogu se pronaći konkretne odluke. Ali to nitko zapravo i nije mogao očekivati.

Cilj prvog okupljanja prije svega je bilo uspostavljanje kontakta, stvaranje okvira za daljnje razgovore. U Šarm el Šeiku je protrljana čarobna svjetiljka diplomacije. Ali duh koji je na usluzi, koji ispunjava želje i koji bi trebao predstaviti rješenje za sukobe, još uvijek se nije pojavio.

Ipak, barem je bilo riječi o gorućim problemima u Siriji i Jemenu, u kojima se vode građanski ratovi. Izneseni su prijedlozi za stabilizaciju Libije. Ali nije u moći EU-a ili vrlo labavog saveza Arapske lige da zaista nešto promijene. Interesi tog šarolikog skupa koji okuplja kraljeve, emire i druge moćnike i autokrate između Libije i Omana, jednostavno su previše različiti.

Za stolom u Šarm el Šeiku nisu bile sve strane koje su umiješane u rat: za održiva rješenja potrebni su i Sirija i Rusija i Iran i SAD i Turska.

Moć i sudbina

Kada je riječ o sukobu u Siriji, premijerni summit nije donio napredak. Još jednom su ponovljeni poznati stavovi. U interesu Europljana je prije svega da se sukob obustavi, kako bi se izbjegli daljnji izbjeglički valovi i kako bi se omogućio povratak sirijskih izbjeglica u njihovu domovinu. To bi bilo u interesu EU-a, jer pitanje migracija i dalje dijeli Europljane.

Sjevernoafričke zemlje, uključujući i domaćina summita Egipat, jasno su dale na znanje da ne podržavaju europsku ideju da se migranti iz Afrike, južno od Sahare, trajno zadrže u sjevernoj Africi. To nije jedino pitanje koje jasno pokazuje da su dvije susjedne regije upućene jedna na drugu. Njemačka kancelarka je otišla toliko daleko da je tu kooperaciju označila kao „sudbonosno pitanje" za EU.

Potrebno je riješiti i velike izazove koji proistječu iz različitih demografskih trendova. U arapskim zemljama je većina ljudi mlađa od 25 godina. Dakle, potrebne su ekonomske perspektive, mogućnosti obrazovanja i radna mjesta. U tome EU može i trebao bi pomoći, kako bi se ublažio pritisak migranata iz arapskih zemalja u smjeru Europe.

Svojim partnerima koji su udaljeni od demokracije šefovi europskih vlada su istakli važnost poštovanja ljudskih prava, ali to nisu postavili kao preduvjet za suradnju. Egipatski domaćin – predsjednik Al Sisi, koji svoju zemlju, poput drugih vlastodržaca u arapskoj regiji, vodi čvrstom rukom – zabranio je svaku vrstu uplitanja. Njegova kritika suzdržanih Europljana bila je nepotrebna – ali, što očekivati od autokrata koji se želi kititi lijepim slikama sa summita?

Susjede nije moguće izabrati

Al Sisi prije zahtijeva zajednički stav u odnosu na konflikt na Bliskom istoku, a za to se zalažu i europski partneri. Iz Šarm el Šeika stiže signal da se i EU i Arapska liga zalažu za „rješenje dviju država", dakle za mir u Izraelu i uspostavljanje palestinske države. Taj signal je upućen Izraelu, SAD-u i regionalnoj sili Iranu, koji iz različitih razloga „rješenje dviju država" smatraju zastarjelim ili ga nikada nisu podržavali.

U biti važi ono što je predsjednik Vijeća EU-a Donald Tusk na summitu jasno kazao: susjede nije moguće izabrati. Potrebno je slagati se s arapskim svijetom južno i istočno od Sredozemnog mora. Ili čovjek živi u svađi sa susjedima, što sebi nitko ne bi poželio.

Zato bi dijalog između susjeda na najvišoj razini trebao biti nastavljen. Multilateralizam se mora živjeti, rekla je njemačka kancelarka, iako to ponekad boli i samo polako napreduje. Alternativa bi bila šutnja, bez izgleda za suradnju. Od toga nitko ne bi imao koristi. Dakle, treba dalje trljati čarobnu svjetiljku diplomacije. Možda u njoj ipak živi neki duh.

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android